SRĐ

PJESNTKOVA TAJNA

397

Pogledah je zadivljen. „Baš svaku?" odvratih. Ona mi ne odgovori, već porumenje i osmjehne se, kao da mi je pogodila misao. Napih se iz vjedra lijepe djevojke; a, udaljiv se iz Pellia, mišljah da valjada njena malena usta, i srce maleno, i mišice bijele kao mlijeko, mogle bi zbilja izliječiti svaku bolest. Ona bijaše valjada ona idila što sam tražio, isprepletena malo dramom i tajnom? Mišice one bijele ne bijahu kao u gorštakinje nego kao u koje božice: Xeu-/cbXsvo l ; "Hpvj. Opažao sam, polagano se penjući planinom, da priroda, prijateljica moja stara, nakon dvije godine muka, počinjaše opet govoriti srcu mome. Valja biti besposličar i sanjalac da razumiješ koje je to veselje osjećati da uživaš milost kamenja, voda i stabala. To mi se činilo dobrim znamenjem; znakom da ću dopokon opet moći pisati. Kad planina progovara, ono što u svojoj duši naj prvo osjećam, to je njeka sjeta i njeka slast, njeka želja da se topim u život prirode; za tim dolazi njeka žurba razdragana u invenciji i lakoća u pisanju. Na isti način djeluje na me Mendelssohnova muzika. U gostionici ne nađoh pisama iz Ženeve; i drago mi je bilo. Ja, koji, kad bijah zaljubljen, nigda јабе ne osjećah ljubav, nego kad mi draga bješe na daleku; sada, daleko od one gospođe, ne osjećah više ništa. Nije bilo mnogo svijeta. Za trpezom, table d' hdte, u šest saliata, ručalo bi jedno tridesetak gostiju, skoro svi inoroci. Ja sjedah blizu njeke krasne i elegantne gospođe, plavijeh kosa a divnijeh očiju; a te, kao i neobićan miris ruža kojim je mirisala, sjećahu na istok. Druge gospođe bijaliu skoro sve stare i užasno ružne. Talijanci, četiri ili pet na broju, u onom dubokom muku stranaca, bijahu njekako skrušena lica i vrebali su na me, s očitom namjerom da me privabe svojim šetnjama, razgovorima i partijama biljarde. Toga sam se i naj više bojao, te susretoh s naj većom hladnoćom malog starkelju, koji za objedom, nakon kratka uvoda o glasovitim mojim „poemama" (1), reče mi, da se on i družina njegova nalaze u velikoj neprilici među onijem Englezima, i da bijahu sretni što sam ja tamo došao. Nadoda da je on vitez A.; drugi bijahu grof B., vitez C.; četvrti nije imao baš nikakva naslova, ali ipak bijaše vrlo otmjena osoba. Pri koncu jedan mi gospodin obeća da će kazati kuhaču, neka spravi manje