SRĐ

DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

553

бпо mogla ranije primiti, i to na svoju veliku korist, ali ih prima u vrlo maloj mjeri. Tsij novi uticaj, dakle, skoro ništa nijo preobrazio dubrovaeku književnost, i ova je u glavnom ostala u duhu u kojem se zaeela i prvo vrijeme stvarala, a koji je za 18. vijek bio već sasvijem nemoderan. Pregledajmo ipak tu književnost 18. vijeka. Poezije nema mnogo. Ljubavnijeh pjesama n. pr. ima vrlo malo (Junije Rastić). Saljivijeh i satiricnijeli tako isto. Religioznijeh pjesama ima više, ali tu ima manje čisto lirskijeh pobožnijeh pjesama nego popularnijeh spjevova po bibliji (Anica Boškovićeva, Lukrecija Bogašinović). U epskoj poeziji imamo popunjavanje „Osmana" (Petar Sorkočević) i spjevove o Rusiji (Ignjat Gradić, Stjepan Rusić). Tako stoji s originalnom poezijom. Važnija je prevedena. Prevođen je Ovidije s „Негоidama" i djelimično „Metamorfozama" (Josif Betondić, Simun Zlatarić), Horacije (Luka Bunić, Đorđe Hidža), Fedro s basnama (Đorđe Ferić), Gresner (Marin Zlatarić), i dr. Drama, koja je takođe u stiliu, rađena je relativno dosta. Njen glavni predstavnik je Antun Gleđević, sa svojijem religioznijem dramama (Rođenje Isusa Hrista, Judita) i mitološkijem, romanticnijem i istorijskijem (Damira, Ermiona, Olimpija, Zorislava, Velizar) u kojima je išao za Palmotićem. Prevedena drama je interesantnija; u njoj su najvažnija djela Korneljev „Sid" (Petar Bošković) i Molierova „Psihe" (Frano Sorkocević). Proze ima više nego u 17. vijeku. Ona obuhvata religiozne spise (crkvene besjede Bernarda Zuzorića, prijevod sv. pisma Stjepana Rusića), komediju (prijevodi najvažnijih Molierovijeh komedija od Marina Tudisića, i dvije tri originalne komedije), i dr. Spisi koji se bave političkom, religioznom, literarnom istorijom Dubrovnika (I. Đorđić, S. Crijević, S. Sladović i dr.) pisani su na žalost latinski.