SRĐ

744

СРЂ. — SRĐ.

u kraljevstvu neredi, jer se velikaši ne mogli složiti, koga da izberu za kralja. U te razmirice, koje su trajale sve do srpnja 1440., upleo se i ban Petar Talovac, pa tako zanemario ove krajeve. Tim se okoristio Stjepan Vukcić, veliki vojvoda bosanski i krvni neprijatelj Talovcev, pa provalio u njegovu banovinu i skučio pod svoju vlast Krajinu, Omiš i Poljice. Prije nego će doći poradi toga do rata izmegju Talovca i Vukčića, oba zamoliše za pomoć u Mletke, ali ih Mleeiči lijepim izlikama obojicu odbili, jer su rado gledali kako Vukčić krši snagu bana Talovca, koji Љ je mogao ometati u njihovim osvajačkim težnjama. Nego Mlečići se ubrzo posvadiše i s Vukčićem, koji je bio osvojio neke njihove gradove u Zeti. Ne mogući mu se tu s uspijehom oprijeti, oni su dne 17. svibnja 1443. naredili svome pomorskom zapovjedniku u Jadranskom moru da ustanovi mir s Vukčićem, a ako mu to ne pogje za rukom, neka tada navali na njegove zemlje, na Krajinu, Omiš i Poljica. Do mira nije došlo, pa je mletački zapovjednik po moru osvojio Omiš i zauzeo poljičko primorje od Zrnovnice do Cetine. U takim prilikama nije Poljičanima ostalo drugo nego da se na lijepe nagode i tako spase što se spasti dalo. Stoga dne 29. siječnja 1444. prikazaše se poljički odaslanici Radoš Petrović i Ivan Grgurić kod Krsta Marcello, mletačkog kneza u Spljetu, i na ime Poljičana priznaše mletačku zaštitu, ali uz neke uvjete. Clanke toga ugovora potvrdio je dne 3. ožujka iste godine i mletački dužd Frano Foscari.

GLAVA II. Poljica za mletačke i turske zaštite. 1. Prva mletačka zaštita (1444-1513). — 2. God. 1514. priznaju zaštitu tursku i, uz višekratna neuspješna odmetanja, ostaju pod njom do god. 1699. 3. Druga mletačka zaštita (1699-1797). 1. — Poljičani su, kako spomenuh, priznali mletačku zaštitu dne 29. siječnja 1444. Odnosnim ugovorom, osim što im