SRĐ

Р О L Ј I 0 А

749

koji је bio arliidijakon u kaptolu spljetskom. Naši u Klisu, jer sa svili strana opkoljeni od Turaka, morali se hraniti i konjskim mesom, a to bilo teško Nikoli, pa je sramotno predao Turcima Klis, samo da mu đopuste slobodno iziei i lišiti se te grozne muke da jede konjskog mesa. I ovoga su puta mnogi najodlieniji Poljičani morali seliti iz domovine i pribjeei k ugarskohrvatskom kralju Rudolfu, jer ih sada nijesu progonili samo Turci nego i Mlecići, koji su već god. 1592. u Spljetu bili otvorili skelu, u koju se splivala sva turska trgovina iz Bosne i Hercegovine, a to im donosilo velike koristi. Da dokažu Turcima kako se sve to zbilo protiv njihove volje, stali su Mlecići najbezdušnije ubijati i daviti sve ucesnike pothvata, koji im doprli ruku.

A I p e. Spjevala Ada Negri. — Preveo Đuro Palavršić. — Spljet. Ne mogu te ljubit, oj koso, gdje snijeg u nepomičnijem sjaji se tišinam, gdje kristalni led se cijepa niz brijeg skritim nad dubinam. Nad oblacim stršiš i nad zlom si cila, praznina te zraka obavija gola; prije neg' te dirnu ukoče se krila, samotnieo hola, koja ništa ne znaš, ne ćutiš, niti mriješ. Izmeđ' žića moga i tvog vječnog sn'jega bratskih mržnja, žudnja i Ijubavi zriješ jato kako l'jega: jek s odziva dršćuć Ijuckili uzdisaja, bijeda i jada zemskih kola plešu ; al s prostora mrzlih s tih ne haješ vaja, kano da i n'jesu. Ako stvor te motri i na veličinu idealnu misli: Nigda, ti mu rečeš, uzvišenu na tu besmrtnu tišinu doprijeti ne ćeš. Možda, ko zna ? . . i ti trpiš. — Možda sita neizmjernog gluhog grobnog "tvoga muka, i što v'jek si sn'jegom nepomično skrita, nad sv'jetom gdje dolje bjesni šum i bruka, i ti sanjaš. — Sanjaš o potoku lave da s tvog srca zlaćan k vrhu teče st'jene i rastvara ždr'jelo, i rušiš se s glave, sa ljubavi goreć svete, uzvišene.