SRĐ

PRIPOVIJETKA O DJEVOJCI BBZ RUKA

981

A sad dva tipa usmene književnosti. Prvi tip ima pet versija. Prva je već spomenuta hercegovačka „Olha", koju je u rijetko naei u usmenoj književnosti drugih naroda osim u Talijana. Sad dolazi ono što je naj glavnije u Popovićevoj radnji, a to je maeedonska priča „ отб Леринско" (lerinska) „Bdna carica i dve bliznarina", za koju veli g. Popovic da je u vezi sa francuskom „Manekine" i da je otale prešla u nas, što je po njegovu izvođenju veoma vjerojatno. Ta je pripovijetka prvi tip pripovijetke o djevojci bez ruka. 1 Jedan car — u glavnom kaže priča — htjede po ženinoj smrti vjenčati se svojom kćeri, a ona ne htjela te pobjegla na more. Na moru je zahvati bura; molila se, bura prestala. Na kopno dođe, iskrca se pred neku kolibu, gdje je neki starac sa sobom povede k svojoj babi, kojoj ne htjede nikada kazati odakle je. Ode dalje i prispije u jedan grad, gdje se svijet kupio oko nje. Car je uzme za „izmikarku". Car umre, sin dođe na prijesto i zavoli je, te oženi i ako mati bijaše protivna. Dođe vrijeme da ide u rat, i piše ženi da mu javi, ako rodi. Ona rodi jedno muško i jedno žensko, što caru javi po glasniku. Ali carica-mati kazala dvorskom vojvodi da blizance skupa s majkom spali. Mlada carica moljaše, da ostave djecu živu, a nju ako će lijepo i u katramu variti. Careva sestra u toliko nađe čovjeka za dobru nagradu, koji će mjesto mlade starice skočiti u oganj — a ne će mu biti ništa, — a da će mjesto djece načiniti slike i spaliti, te mladu caricu me

zika.) U ovoj pripovijeci stoji kako je u Francuskoj bio nekakav „blagočastivi" car, koji je imao vrlo lijepu kćer, pa pošto mu umre žena on se oženi drugom, koja je također bila vrlo lijepa, ali joj je pastorka opet bila ljepša; za to maćeha omrzne na pastorku i nagovori sluge da je odvedu u šumu i ubiju, i za svjedodžbu da su je zaista ubili, da joj ruke ođsijeku i donesu. Sluge djevojku ođvedu u šumu, ali na njezinu molbu i na prijetnju svetom Bogorodicom i pravednijem sudom smiluju se te je ne ubiju, nego joj odsijeku ruke i odnesu cariei, a nju onako ostave u šumi; u tom srećom njezinom, nagazi na nju sin nekakoga kneza, koji je lovio po onoj šumi, te je ođnese k svojemu đvoru, i izliječivši joj ruke oženi se njome, i poslije još na novo stradanje od svoje maćehe daruje joj mati Božija ruke, a maćehu joj car spali." Ovo još v. „Skupljeni gramatički i polemički spisi Vuka Stef. Karadžića, III. str. 388. Beograd. 1896. 1 Edna carica i dve bliznariina. v Сборник '1) за народни умотворенин, наука и књижнина. Софин, 1891. књ. VI. с. 164. (III. dio).