SRĐ

144

СРЂ. — SRĐ.

Ovako pisac clanka ',',Živi Ii 'kristal^. — Meni ovdje nije na umu da, postavljajući se na stanovište kršćanskog teologa, kritizujem gornja izvođenja napuljskog profesura, kalco su nam prekazana od domaćeg našeg referenta. Primjetit ću samo da Schronova nauka o monističkom postajanju svili živućih bića, kao i njegova teorija o dualizmu u samoj materiji, nije nova, nego već prilično stara. Biic ner sa poznatim svojim „Kraft und Stoff" (što odgovara Schronovu „dinamotogenu" i „protogenu") a Ernst Hiickel sa svojim monizmom, to jest naukom koja porice bitnu razliku između Boga i prirode, rekli su više manje ono isto što i učeni napuljski profesor. Tendencija je ocevidna, biva ide se za tim da na podlozi uvijek ponavljanih a do sada uvijek izjalovljenih znanstvenih pokusa dokaže se nešto, što, kad bi se baš dokazalo, oni koji to dokažu cijenit će da se postajanje prvi organizama na svijetu može protumačit sasvim prirodno, a da se za to ne treba uteći kakvoj višoj izvansvjetovnoj sili —• osobnom Stvoritelju, pokle — kažu znanost ne pozna drugih sila izvan onih koje su skopcane s materijom. Organski život — umuje Hitckel i ucenjaci njegove škole — na našoj zemlji već postoji, dok prije, kad se zetnlja nalazila u užareno-rastopljenom stanju, postojao nije. Moralo je dakle biti neko vrijeme kada, pod osobito povoljnim fizičko-kemičkim opstojnostima, razvio se prvi primordijalni plasmat iz anorganskih ugljičnih spojeva. S. toga — zaključuju — pretpostavka samoproizvođenja (Urzeugung) jest nuždan 'postulat znanosti. Među tim važnost pitanja nije u tome, da li su prvi organizmi postali iz anorganske materije, to će rado svak priznati, nego u tome da li je anorganska materija mogla po sebi i po vlastitoj snazi proizvesti prve organizme. Ovo zadnje ne može nikako da bude „postulat znanosti", pokle stoji u očevidnoj opreci sa činjenicama. Pa sve i da bi nam prof. Schron za mineralni svijet bio dokazao ono što, po priznanju samog gosp. referenta, za životinjski i bilinski svijet nije još nikome uspjelo da dokaže, naime da je „samoproizvođenje" stvarno moguće, kršćanski teolog ne bi mogao imati ništa proti tome, on je dapače vrlo daleko od toga, da od „generatio aequivoca" napravi