SRĐ

165

te se pruža od lijeve obale Ticina do velike varoši Magente, zametne se 4. juna bitka. Cijelih 12 sata trajaše bitka, u kojoj Austrijanci izgubiše što mrtvih, što ranjenih, što zasužnjenih do 10.000 momaka. Francuzi ostaviše na bojištu 4500 ljudi, a rneđu njima i generale Esprinasse i Cler. Borba se sprva bila raspala u pojedine okršaje za osvojenje sela i njegovih ku<Sa. Pod večer se naprotiv skupila oko Magente, koja ostade u francuskim rukama. Francuske je čete potpomagao veoma uspješno zbor Fantijev. General Mac-Mahon, koji je naj više bio doprinio pobjedi, bude odmah na ratištu imenovan maršalom i dobi počasni naslov hercega od Magente. Fanti naprotiv ne bi niti spomenut u izvješću poslije pobjede. Sutradan se u jutro Austrijanci povukoše prama rijeci Mincio, a Milan bude oslobođen. Gryulay dade isprazniti tvrđave Pavia, Piacenza, Pizzighettone, Bergamo i Brescia; ostavi jedino jaku posadu da čuva most preko rijeke Lombio. Francuski maršal Baragnay d' Hilliers napadne smjelo na posadu, te je stranom posječe, a stranom zasužnji. Tako dobiše saveznici u svoje ruke Melegnano, te prisiliše Austrijance da pospješe svoj uzmak prama rijeci Mincio. 11. i 12. juna zapustiše gradove Bologna i Ancona, a 22. grad Ferrara. Poraz kod Magente tako prenerazi Austrijance, da gotovo bez ikakovoga reda ostaviše Milan. U gradu ostadoše ranjenici i bolesnici, zatim dobar dio ratne džebane, te vojnička blagajna, u kojoj je bilo znatnih iznosa određenih za platu vojnika. Posljednje čete, ostavljajući grad, mogoše vidjeti, gdje se kiti trobojnicama, gdje se saveznieima spravlja sjajan doček. 7. juna uđe u Milan Mac-Mahon. Uz njega je bio jedan odio druge ratne divizije. Uz naj veće ga veselje primiše građani. Ovo veselje postigne vrhunac, kada 8. juna uđoše kroz Simplonski slavoluk u prijestonicu lombardsku Viktor Emanuel i Napoleon, a pratio ih je veći dio vojske. Napoleonov proglas na vojsku sadržavao je pohvalu za vojnike, koji su bili odvojili u svim okršajima, a osobito kod Marenga. Francuski car primjeti, da time još nije dovršeno djelo talijanskog ujedinjenja, već da vojnike čeka još mnogo rada i žrtava. U drugom proglasu na narod Napoleon je uvjeravao Lombarđane, da nije sišao u Italiju da zadovolji svojoj ličnoj am-