Što da se radi?

u plaćanju za lekcije, Marija je Aleksejevna postigla veći uspjeh, no što je sama očekivala. Kada je, nakon dviju lekcija, zapodjela razgovor o tom, kako oni nijesu bogati, Dmitrij Je Sergejić stao da se cjenka i dugo nije popuštao, dugo je zahtjevao tri rublja (tada su tri rublja bila 'komad novca od 75 kopejaka). Već je i Marija Aleksejevna izgubila nadu, alt ipak Joj uspjelo dotjerati cijenu na 60 kopejaka za sat. Očito je posebni smisao njenih riječi, naime želja umanjiti plaću, — protuslovio njenom mišljenju o PDmitriju Sergejiću kao o pohlepnom probisvijetu; s kojega bi razloša koristoljubiv čovjek žrtvovao novac nečijoj sirotinji? Pošto Je Dmitrij Sergejić popustio, morala bi se ona u njemu razočarati i vidjeti lahkoumna i šletna čovjeka. Naravno, tako bi ona sudila u tuđim stvarima. No čovjek je tako udešen, da mu je teško suditi o svojim poslovima. po općenilim pravilama: on rado pravi iznimke sebi u korist. Kada koleški sekretar Ivanov uvjerava koleškogš savjetnika Ivana Ivanića da. mu je odan dušom ı tijelom; Ivan Ivanić znade po sebi, da se odanosti dušom i tijelom ne može ni od koga nadati, i to više, što znade, da je Ivanov pet puta prodao rođenoga oca za shodnu cijenu, pa tako nadmašio i samoga Ivana Ivanića, koji je prodao svoga oca samo tri puta, a ipak Iyan Ivanić vjeruje, da mu je Ivanov odam t. j. i me vjeruje mu, ali mu je sklon, i prem ne vjeruje, dozvoljava, da ga za nos vuče — dakle ipak vjeruje, — prem ne vjeruje. Sto da radimo s takvim svojstvom ljudskoga srca? Ono.je gadno i štetno; ni Marija Aleksejevna nije nažalost bila bez te pogrješke, kojom su opterećeni gotovo -svi koristoljubivi, lukavi i gadni ljudi. Od te se

7 | 07