Što da se radi?

moli. „Hajdemo u moju sobu, Dimitrij Sergejić, ona je daleko od spavaonice, pa ne ćemo smetati,“ "To je Marija Aleksejevna očekivala. Nakon četvrt se sata u čarapama, bez cipela došuljala do Vjeročkine sobe. Vrata bijahu na pola otvorena, uz vrata bijaše malena pukotina, kamo je Marija Aleksejevna prislonila oko i naćulila uši.

Vidjela je slijedeće. |

U Vjeročkinoj sobi bijahu dva prozora, između njih stajaše stol. Kod jednoga Je prozora, s jedne strane stola sjedila Vjeročka i plela ubrus za oca; time je sveto izvršivala nalog Marije Aleksejevne. Kod drugog je prozora, s druge strane stola sjedio Lopuhov; jednim se laktom podupro o stol držeći u toj ruci cigaru, a drugšu je ruku imao u džepu. Razmak između njega i Vjeročke bijaše oko dva metra. Vjeročka , je većinom gledala u svoj posao, a Lopuhov u cigaru. Posve umirujuća dispozicija.

Cula je slijedeće:

| Zar treba tako gledati u život?... te je riječi najprije razabrala.

— Da, Vjero Pavlovna, tako treba.

_— «Dakle, istnu govore hladni, praktični ljudi, da čovjekom upravlja samo vlastita korist.

— Oni govore istinu. Ono, što se naziva uzvišenim čuvstvima, idealnim težnjama — SVE je to u općenitom toku života ništa prema tež- · njama pojedinca za svoju korist.

A vi na primjer zar ste 1 Vi takav?

— Nego kakav, Vjero Pavlovna ? Poslušajte, što je dosada sačinjavalo moj život. Suština mog života bješe u učenju i pripremi za liječnika. Prekrasno, Zašto me je otac poslao u gimnaziju ? On mi je tvrdio: uči Mitja, kad izučiš, postat

104