Što da se radi?

da razgovori s Imitrijem Sergejićem nijesu za _ Mjeročku opasni, već da će joj koristiti i biti od pomoći njenoj brizi, da Vjeročka što skorije odbaci glupe, neiskusne, djevojačke misli, te se vjenča s Mihailom Ivanićem,

IX,

Odnošaji su Marije Aleksejevne prema Lopuhbovu slični lakrdiji. Marija Aleksejevna izšleda u njima vrlo smiješnom. Jedno je i drugo protiv moje nakane. Kad bih ja htio brinuti se s onom, što se nazivlje umjetnošću, zatajio bih odnošaje Marije Aleksejevne prema Lopuhovu, jer njihov prikaz daje ovom djelu romana vodevilni karakter. Mogao bih to zatajiti, Bitni tijek stvari mogao bih i bez toga objasni. Zar bi bilo čudo, da učitelj, i bez privole Marije Aleksejevne, dolazi u priliku govoriti makar katkada s djevojkom, u čijoj obitelji daje lekcije ? Zar je mnogo riječi potrebno, da raste ljubav? Nije bilo potrebno sudjelovanje Marije Aleksejevne kod raspleta, koji je nastao susretajem Vjeročke i Lopuhova. No ja ne pričam stvar tako, da sebi steknem urnjetnički glas, već onako, kako se događalo. Ja, kao romanopisac, vrlo sam ogorčen lime, što napisah nekoliko stranica, koje se ponizuju do vodevilnosti.

Moja namjera izlagati stvar, kako je bila, a ne onako, kako je meni udobnije, prouzrokuje mi još jednu nepr jatnost. Vrlo sam nezadovoljan time, što se Marija Aleksejevna pričinja smiješnom zbog svojih razmišljanja o vjerenici Lopuhova, zbog lantastičnog odgonetavanja knjiča, koje je davao Lopuhov Vjeročki, zbog svojih

_110