Što da se radi?

Engleskinja, sad Francuskinja, sad Nijemica, Poljakinja, sad Ruskinja, — lice joj je uvijek isto. Kako to, — da Engleskinja nije slična Francuskinji, ni Nijemici, Ruskinji, a njeno se lice mijenja, i opet oslaje isto. Kako je čudnovata: I izraz lica se neprestano mijenja: Kratka! ljuta! žalosna! vesela! — sve se to izmjenjuje, A uvijek je dobra, — i kad se ljuti također, Pa kako je lijepa! Sve ljepša i ljepša biva. Priđe

Vjeročki, — » Tko sile — »On me prije nazivao Vjerom Pavlovnom, a sad me zove »drug moj«, — >»A, ti si ona Vjeročka, koja si me za-

volila ?« — »Daa ja vas vrlo volim, No tko ste vi?« — »Ja sam vjerenica ivojega mladoženje.« »Kojega ?« — »Ne znam, Ne poznajem sve svoje mladoženje. Oni me znadu, ja ih ne mogu poznaviti, jer ih je mnogo. li sebi odaberi jednoga od njih, ali samo od njih." — „Izabrala sam . , .“ „Ne trebam njegovo ime, 1 tako ih ne poznajem No moraš birati jednoga od njih jer Ja hoću, da moje sestre biraju moje mladoženje. Ti si bila zaključana u podrumu ? Tebe je udarila kap? „Da“ — „Ja sam te oslobodila i izlječila, Pamti, da ima još mnogo zalvorenih i bolesnih, Otvaraj, lijeći! Hočeš li?" — „Hoću, ali kako se vi zovele” ako bih rado znala!' — „Ja ” imam mnogo imena, vrlo raznih. Svakomu kažem ono koje mu zapravo treba. Ti me zovi ljubavlju prema ljudima. To je moje pravo ime. Malo njih, me tako zove, no ti možeš,” — Vjeročka hoda gradom. Vidi podrum, u podrumu zaključane djevojke, Vjeročka se dotakne ključanice,

vrata se olvore, — „iziđite“, — i one izlaze Eto sobe, u njoj leže bolesne djevojke, — „us-

tanite” — i one ustaju, hodaju, vesele se i trče

029