Što da se radi?

u polju. Ah, kako je veselo! S njima je veselije nego samoj. Mnogo veselije!

ŽIII.

U poslijednje vrijeme nije Lopuhov imao kada, da se sastaje sa svojim znancima iz Akademije, Kirsanov, koji ga je svaki dan viđao, odgovarao bi na upit o njemu, da je zaposlen -tim i tim poslom. Jedan je od njihovih zajedničkih prijatelja dao adresu one gospođe, kojoj je trebao poći Lopuhov. :

„Kako će se to lijepo udesiti, ako samo bude tako“, mislio je Lopuhov putem, — „nakon dvije, najviše nakon dvije i po godine imat ću _ katedru. Onda ćemo moći živjeti. Do tada neka mirno Živi kod B., ako je B. zaista dobra Sospođa. Ali, o tom ne ireba sumnjati“. -

Zaista, Lopuhov je našao u gospodi B, umnu, dobru ženu, bez pretenzija, i ako je po · službi muža mogla imati velike pretenzije. Njeni su uvjeti bili valjani, obiteljske prilike vrlo zgodne za Vjeročku, — sve je bilo dobro, kako je i očekivao Lopuhov. Gđa B. je također ostala zadovoljna odgovorima Lopuhova o karakteru Vjeročke, Stvar se brzo uređivala, i sđa je B. rekla: „ako vaša mlada tetica pristaje na moje uvjete, molim, da se što prije preseli k meni,“

| — Ja imam punomoć, da mjesto nje pristanem. No sada, pošto smo se složili, moram da vam saopćim nešto, o čem bi prije bilo izlišno govoriti. Ta djevojka nije moja rođakinja. Ona Je kćer činovnika, kod koša ja dajem lekcije. Izim mene nije imala na koga da se obrati, ali ja sam joj posve tuđi čovjek.

126