Što da se radi?

— Ne, ostanite! Dajte makar, da se oprav-

dam. Bože moj, kako vam se moram činii ~

gadnom! Ono, što svakoga poštena čovjeka sili na sućut i zaštilu — 3omene odbija od stvari. O, kako smo bijedni mi ljudi!! -

Uistinu je žalosno bilo gledati u njd; nije se pretvarala, bijaše joj zaista teško. Prilično dugo nije mogla ni da govori posve logično, toliko se zasramila, Poslije se smirila, ali nije više mogla ništa novoga reći Lopuhovu. 1 on je bic uznemiren. Toliko se bio 0 U Ono, Što mu je ona otkrila, da nije rfogao pratiti njena objašnjenja, Kad se ona izSovorila reče on:

— Sve, što ste govorili, da sebe opravdate, posve Je izlišno, Morao sam slušati, da se ne pokažem grubim. No zapravo vas nijesam slušao. O, kad ja ne bih znao, da vi imate pravo! Kako bi bilo lijepo, da vi nijeste u pravu! Rekao bih joj, da se nijesmo složili ili da mi se vi nijesfesvidjali, — i mi bi se i dalje nadali. A sada što ću Joj reći?

Gospođa je zaplakala, ·

— Sto ću joj reći? — ponovi Lopuhov, kad je silazio stubama, Što da radi? — mislio je idući iz Galerne ulice prema Komo-Gvardejskom Bulvaru,

Razumije se, da gospođa B. nije bila onako bezuvjetno u pravu, kao što su u pravu ljudi, koji dokazuju djeci, da ne mogu doseći mjesec. Njen položaj u društvu i prilično važne veze njenoga muža omogućile bi joj, kad bi ona to ozbiljno htjela, ne samo što joj Vjeročku ne bi oduzeli, već bi i cijela stvar prošla bez većih posljedica za nju i za muža joj, koji bi bio slažbeno odgovoran u tom procesu. No gospođa

O. 129