Što da se radi?

je uštipnula Vjeročku pa pobjegla, Vjeročka se dala u potjeru; trčali su po sobama, penjali se na stolice, a Lopuhov ih je smješeći se promatrao. Svršilo se time, da je Julija stala hvaliti svojom snagom: „ja ću vas dignuli Jednom rukom.” — „Ne ćete." Upustili se u borbu, zatim se obje srušiše na divan i nemajući volje da ustanu, smijahu se i vikaku, dok nijesu zaspale.

<To je bilo prvi puta, nakon mnogo vremena, da Lopuhov nije znao što da radi. Da ih probudi? Steta, jer će im pokvariti veselje. Oprezno je ustao i pošao po sobi tražeći knjigu. Knjiga se našla: Chronique de 1 Oeil de Boeul, — stvar, pred kojom i sam „Faublase“ iščezava ; sjednuvši na divan, stao je čitati, ali je nakon četvrt sata i sam zaspao od dosade.

Nakon dva sata, probudila je Polina Juliju, jer je bilo vrijeme objedu, Objedovahu bez Serža, koji je bio pozvan nekamo na ručak. Julija i Vjeročka vikale su i opet, zatim su i opet bile solidne, što se na rastanku joši potenciralo: Julija se dosjetila pitati, — prije joj to nije palo na pamet, — zašto Vjeročka želi urediti atelier za šivanje. Ako je zbog novca, to je mnogo izdašnije da postane glumicom, ima jak glas, došavši na temu, sjedoše opet, Vjeročka je izlačala svoje namjere, i govorila, da ona izgubljena

žena, — pa u suze, — dobro znade, što je to „dobročinstvo“, — i opet suze, zagrljaji i blagoslovi. Nakon čeliti je dana Julija posjetila Vjeročku te joj naručila nekoje stvari i dala nekoliko adresa svojih znanica, Uzela je i Serža sa sobom, rekavši mu, da bez njega ne može ići. „Lopuhov je bio kod mene, i ti mi moraš vratiti posjet“.

186