Što da se radi?

Vjera Pavlovna i muž joj odoše s Pavlom Konslantinićem i ostadoše tamo kratko vrijeme, Susretaj bijaše hladan i nategnut. Najviše se govorilo o Fedoru, budući da je to posve neškakljiv predmet za razgovor, On je posjećivao: dimnaziju. Oni su nagovorili Mariju Aleksejevnu, da ga dade u gimnazijski O tamo će ga Dmitrij Sergejić češće posjećivati, a u blagdane će dolaziti k Vjeročki. Nekako su izdržali do čaja, a onda se brzo rastadoše, Lopuhovi rekoše, da imaju večeras Soste,

Vjera je Pavlovna disala pola godine čistim uzduhom, njene su grudi odvikle od teške atmosfere lukavih riječi, od prepredenih' misli, niskih planova, stoga Je težak utisak ostavio u njoj njen podrum, Blato, niskost, cinizam svake vrsti — sve Ju je to bolilo kao da je nešto novo za nju,

— Kako sam imala snage da živim u takovim prilikama? Kako sam mogla disati u tom podrumu? [1 ostala sam zdrava, To je posve nerazumljivo, Kako sam mogla ovdje da sačuvam ljubav prema dobru? Nepojmljivo, — mislila je Vjera Pavlovna, vraćajući se kući i osjećajući. kao da se oporavlja iza neduha,

Odmah iza kako se vratiše kući, dodjoše im gosti, koje su očekivali, i koji često bivahu kod njih: Aleksej Petrović s Natalijom Andrevnom i Kirsanov. Vrijeme je prošlo neopaženo, kako obično prolazi uz njih, Kako se dvostruko lijepim učinio Vjeročki njen novi život s čistim mislima u društvu čistih ljudi! Po običaju se vodio šaljivi razgovor o raznim uspomenama i ozbiljan o svemu, što se može zamisliti, Od historijskih dogodjaja najviše zanimaše taj ma-

191