Što da se radi?

braću. Zbog rodbinskih veza iri djevojke ne mogahu da se koriste zajedničkim stanovanjem: u jedne bijaše majka teške naravi, u druge bijaše činovnica pa joj se činilo ispod časti stanovati sa seljankama; u treće bijaše otac pijanica. Le su se koristile tek uslugama agentstva kao i one švelje, koje bijahu udate. Sve ostale stanovahu zajedno, po dvije, tri u jednoj sobi, a njihovi rođaci posebice, Dvije starice imahu svaka svoju sobu, ostale stanovahu zajedno. Maleni dječaci u svojim, a djevojčice u svojim odajama, Bilo je ustanovljeno, da dječaci smiju do 8. dodine živjeti s njima; starije su slali ı zanat. -

O svemu se vodio točan račun, da svi budu sigurni, kako nitko ne živi na tuđi račun. Računi djevojaka, koje su bile same, bijahu vrlo jednostavni. Nakon kratkogša kolebanja odlučiše računati za brata ili sestru do 8. godine četvrt dio onoga, što troši odrasla djevojka: uzdržavanje djevojčice do 12. godine iznašalo je trećinu, iza 12. polovicu, a s 13 godina dobivahu obično djevojčice službu u atelieru., Bijaše odlučeno, da sa 16 godina postaju prave učesnice ateliera, ako im se prizna vještina u šivanju, Uzdržavanje ostalih rođaka računalo se jednako kao i uzdržavanje samih švelja. Za posebne se sobe posebno plaćalo. Gotovo su” se sve starice i sva tri starca, koji stanovahu s njima, bavili kućnim poslovima i za to dobivali nagradu,

Sve se to vrlo lahko pripovijeda, ali i u stvari je išlo lahko, prirodno, prosio, — kad se uredilo. No uređivalo se polagano, i svaka nova uredba izazivaše mnogo rasprava ı mnogo

212,