Što da se radi?

VIL

Dva dana iza toga, rekla je kod čaja Vjera Pavlovna mužu, da joj se ne sviđa boja njegovog Lica, On je priznao, da je u noći zlo spavao i da se jučer uvečer osjećao loše, no to ne

smeta ništa, malo se _ prehladio na izletu, kad je nakon natjecanja i borbe legao u {iravu. Predbacivao je sebi neopreznost i uvjerio Vjeru Pavlovnu, da od svega toga ne će biti ništa, Zatim je otišao na svoj rad, a kod čaja je uveče mislio, da mu je opet posve dobro, no drugi je dan odlučio ostati par dana kod kuće. Vjera se Pavlovna uznemirila i stala zahtjevati, da se pozove liječnika. »Ta i ja sam liječnik, pa ću se znai liječiti, — odgovarao je Dmitrij Sergejić. No Vjera Pavlovna nije htjela popustiti, ı on morade napisati Kirsanovu pismo, gdje mu reče, da to čini samo na umirenje ženi, jer bolest nije zapravo ni bolest,

Stoga se Kirsanov nije ni požurio. Ostao je u bolnici do objeda i tek oko 6 sati došao k Lopuhovim,

— Ne, Aleksandar, dobro je bilo, što sam te pozvao. Opasnosti doduše nema, no imam zapaljenje pluća. I bez tebe bih se mogao izliječiti, no ipak te molim, da me posjećuješ, Treba to zbog umirenja savjesti; nijesam ja beskućnik kao ti, |

Dugo su se oni pretraživali ı napokon su odlučili, da Je Lopuhov bio u pravu: opasnosti nema, po svoj Je prilici ne će ni biti, no zapaljenje je jako, Trebat će ležati nedjelju dana, pače i više, Lopuhov Je donekle zapustio svoju bolest.

224