Što da se radi?

Kirsanov je morao dugo razgovarati s Vjerom Pavlovnom, da je umiri, Napokon je ipak povjerovala, da je ne varaju, da bolest po svoj prilici« nije ni opasna, a kamoli teška, no samo »po SVOJ prilici«,

Kirsanov je dolazio dva puta dnevno k bolesniku. Ujutro četvrtoga dana, reče Kirsanov Vjeri Pavlovnoj:

— Dmitriju je dobro, Još će tri, četiri dana biti malo teško, a zatim će se početi oporavljati, No hoću da govorim ozbiljno s vama, Vjero Pavlovna. Vi-ne činite pravo, što ne spavate noću. Njemu toga ne treba, ta i ja mu nijesam polreban, a sebi možete veliku štetu U nanijeti, I sada s su vam već Živci prilično

astrojeni, -

Dugo Je on nagovarao Vjeru Pavlovnu, ali bez rezultata, »Nikako mne«, »nipošto«, pa »ja: bih i sama rado, ali ne mogu«, Napokon je rekla: »ta sve ono, što mi vi Bovorite, već sam i od njega čula, Svakako bih prije slušala njega negoli vas, kad bih mogla.«

Protiv tošđa se argumenta nije više moglo ništa dokazivati, Kirsanov je kimnuo glavom ı otišao,

Oko 10 sati je opet došao i sjedio s Vjerom Pavlovnom kod bolesnika pola sata, zatim je rekao: »sada, Vjero Pavlovna, hajde da se odmorite, Mi vas obojica za to molimo, Ja ću ovdje prenoćifi, -

Vjera se Pavlovna zastidjela, Ona je sama znala, gotovo sigurno znala, da nije potrebno bditi čitavu noć kod postelje bolesnoga, pa sad je eto primorala Kirsanova, koji je mnogo zaposlen, da gubi. „vrijeme. »Ta kako je to? Iz;

5 225