Što da se radi?

nekomu protumačiti, koliko mu dugujem, Pa komu ću, ako ne vama? Ja ću si time olakšati, Kakav sam život vodila, — o tom dabome nije vrijedno govoriti. Kod svih je sirota podjednako. Hoću samo da pripovijedam, kako sam se s njime upoznala, Volim govoriti o njemu, Ta ja ću se preseliti k njemu, a vi morate znati, zašto napuštam atelier.

— Ako je vama taj razgovor ugodan, ja ću rado slušati, Dozvolite samo, da uzmem posao u ruke, |

— Da, a ja raditi ne smijem, Kako su dobre ome djevojke ! Uvijek mi nađu posao prema mom zdravlju! Svakoj ću se napose zahvaliti, I vi im se, Vjero Pavlovna, zahvalite u moje 71. -

— »išla sam Nevskim, Vjero Pavlovna, Upravo sam se napila, a bijaše još rano, Dođe jedan student, ja se primih njega. On nije ništa rekao, već prešao na drugu stranu ulice, Ja sam potrčala za njim i uhvatila đa za ruku, »Ne, — kažem, — ne ću vas ostaviti, jer ste vrlo lijep.« — »No, ja vas molim, da me ostavite«, — odogovori on, »Dođite samnom«. »Ne treba mi«, — »No, pa ću ja s vama ići, Kuda idete ? Ne ću vas nikako ostaviti« — Ta Ja sam bila vrlo bestidna, više nego li druge,

— Žato, Što ste se zapravo stidjeli,

— Da, može biti. Pa kad mu rekoh, da ću poći s njim, on še nasmije i reče: »kad vam se hoće, dođite, no bit će vam uzalud.« Zelio me je poučiti, kako mi poslije reče, Bilo mu je dosadno, što sam ga se primila, Ja sam išla s njime i Bovorila razne gluposti, on je ćutao, Došli smo k njemu, On je već i onda prilično dobro živio;

247