Što da se radi?

gomu apstrakina pitanja i meni je pošlo napo=" kon za rukom, da ti zadam pitanje, nad kojim si se morao zamisliti, i sad Je mom samoljubljii udovoljeno, Prekidam učeni razgovor, Imadem „ mnogo posla kao i ti: do vidova dakle, Uostalom, mal ne zaboravih. Je li, ti ćeš ispuniti moju molbu i posjećivati svoje dobre prijatelje, koji ti se uvijek raduju, isto tako često kao i prije? Lopuhov ustane,

Kirsanov je sjedio ı promatra svoje prste, kao da je svaki od njih apstraktna hipoteza.

— Rđavo postupaš samnom, Dmitriju! Ne mogu, a da ne ispunim tvoje želje, No sa svoje strane stavljam jednu pogodbu. Dolazit ću k vama, no kad budem izlazio iz tvoje kuće u društvu, ti me moraš sva8gdje pratiti; i ne treba da te zovem, — čuješ li, moraš me pratiti sam od sebe bez moga poziva, Bez tebe ni koraka, niti u operu, niti k znancima,

— Žar ta pošodba nije za mene uvredljiva? Držim li te ja za tata?

— Nijesam tako mislio, Ne ću ti nanijeti uvrede misleći, da me ti možeš smatrati tatom. Svoju bih glavu položio u tvoje ruke bez oklijevanja, Nadam se, da imam pravo isto očekivali ı s tvoje strane. Ali moja je stvar, što pri tom mislim, a ti radi, što ti kažem.

— Znadem i ja. Da, mnogo si učinio u tom pravcu, a sad hoćeš još više da se pobrineš o tom. No, — pa imaš pravo. Da, mene treba prisiliti. Zahvalan sam ti, ali iz toša ne će ništa biti, I ja imam svoju volju kao.i ti, i ja sam manevrirao kao i ti, Ali ono što se radi po računu, iz čuvstva dužnosti, prisiljeno, bez da te vlastita narav na to sili, izlazi bez života, Tim

295;