Što da se radi?

sitnice, poradi samoljublja, kojega u njemu i nema. 1 još nejasnije i polaganije, iz nijeme Živoine dubine pojavljivala se u svijesni život misao: zašto ja o njemu mislim? Što je on meni?

I eto, jednom poslije ručka sjedila je Vjera Pavlovna u svojoj sobi, šivala i mislila vrlo mirno o svemu i svačemu, o onom nije mislila, Mislila je o kućanstvu, o atelieru, o svojim satovima i postepeno se svraćahu njene misli na ono, na Što se, bogzna zašto, sve češće svraćahu, Javljaju se uspomene, sitna pitanja, koja rastu, i koja se množe, i eto već se flisuće njih roji u njenoj glavi te rastu i rastu, i sakupljaju se u jedno pitanje, čiji je oblik sve jasniji: što je samnom? o čemu ja mislim, što osjećam? Ruke Vjere Pavlovne prestaju šivati, ona je malo problijedila, zatim pocrvenila, još jače problijedila i s nemirnim izgledom potrčala u sobu muža, bacila se na nj, grčevito. Ba zagrlila, metnula glavu na njegovo rame, da sakrije svoje lice i glasom, kao da se zadihava progovorila: »Mili moj, Ja ga ljubim«. I zaplače,'

— Što je, mila moja? Čemu da se ogorčavaš, ;

— Ne ću da te vređam, Hoću, da te volim,

— A fi nastoj. Ako možeš, bit će vrlo lijepo. Umiri se, prepusti sve vremenu, pa ćeš vidjeti, što možeš, a što ne možeš, Ti me vrlo voliš, pa me ne ćeš uvrijediti, On Joj je gladio kosu, ljubio glavu i stiskao ruku, Dugo se nije mogla suzdržati od grčevitoš jecanja, no napokon se umirila, A on Je već davno bio pripravan, da sasluša to priznanje, stoga ga Je pri-