Što da se radi?

mio tako hladnokrvno, — no u ostalom, ona nije vidjela njegovog lica.

— Ne ću se više s njim sastajati, reći ću mu, neka ne dolazi k nama, govorila je Vjera Pavlovna.

— Kako god misliš da je najbolje, druže moj; radi onako, kako će tebi biti najbolje, Kad se umiriš, onda se možemo posavjetovali. Ta što god se desilo, mi ipak ostajemo prijatelji? Daj mi ruku i stismi moju; eto vidiš, kako je to lijepo. Svaka je riječ bila izgovorena nakon podulje stanke, a svaka je stanka bila ispunjena time, da Joj je gladio kosu i milovao kao brat sestru rođenu. — Sjećaš li se, druže moj, što si mi rekla, kad smo se vjerili? »Ti me oslobađaš«. — Opet šutnja i milovanje. Sjećaš li - se, kad smo prvi puta govorili o tom, što znači ljubiti čovjeka? To znači: veseliti se, kad je njemu dobro; činiti sve moguće, da mu bude što bolje, jeli? — Opet šutnja i milovanje. Što je za tebe dobro, to je meni na radost. A ti ćeš vidjeti, što je za tebe najbolje. Čemu da se ogorčavaš? Dok tebi nije zlo, ne može ni meni da bude.

— Mnogo je vremena prošlo u tim isprekidanim riječima, koje su se češće ponavljale u raznim varijacijama. Bilo je to vrijeme teško i Lopuhovu i Vjeri Pavlovni, Pomalo se umirivši, stala je Vjera Pavlovna i pravilnije disati. Ona je čvrsto, čvrsto grlila muža i neprestano tivrdila: »Hoću da volim samo tebe, mili moj, samo tebe i nikoga više«.

: On joj nije rekao, da to više nije u njenoj vlasti, Trebalo je, da se njena snaga uspostavi koncentriranjem na bilo kakovoj misli. Lopuhov

302