Što da se radi?

reći: zar će tvoje raspoloženje prema meni oslabiti, kad promijeni karakter? — Ne, naprotiv, — ono će se pojačati zato, što st u. meni našla prijatelja, Nemoj se žalostiti, moja sudbina ne će biti tužna zbog toga, što te nijesam lišio sreće. No dosta je, Teško je o tom govoriti, a i tebi je teško slušati, No upamti, „Vjeročko, što sam fi sad rekao, Oprosti. Idi u svoju sobu, tamo misli ili još bolje — počini, Ne misli o meni, već samo o sebi i samo mi na flaj način ne ćeš prouzrokovati nepotrebne žalosti,

XXV,

Nakon dvije nedjelje, dok je Lopuhov sjedio u svom uredu, Vjera je Pavlovna provela jutro u velikoj uzbuđenosti. Bacala se na krevet, rukama „pokrivala lice nakon četvrt sata opet ustajala, hodala po sobi, zatim sjedala u naslonjač, pa opet ustajala, — nekoliko je puta prilazila pismenom stolu i ponovno odlazila, dok napokon nije sjednuvši napisala nekoliko riječi, No nije prošlo ni pola sata, a pismo bijaše izderano i spaljeno, dok je ona opet hodala sobom, opet napisala pismo i ne napisavši adrese, naglo, brzo otrčala k mužu u sobu, bacila pismo na stol, a sama se vratila u svoju sobu i zavalivši se u naslonjač, pokrila rukama lice i tako je ostala ukočena,

Pola sata, — sat, — i zazvoni, — to je on, Ona trči u njegovu sobu, da podere, spali pismo, = BO) gdje je ono? Nema gaj la Gdje je,

Traži među papirima, No Maša je već otvorila vrata, i Lopuhov je vidjeo, kako je Vjera Pa-

*

307