Što da se radi?

— Što io govoriš, Vjera? — zaviče Pavel Konstantinić, — stvar Je bila tako očita, da je i on mogao vikati, bez upute Žženiney, o tom, kako da se vlada.

— S uma si sišla, luda! Usudi se još jednom to ponovit, neposlušnice, Sade! — vikala je Marija Aleksejevna ı dizala ruke prema kćeri,

— Dozvolite mamice, reče Vjera, dižući se, — ako me se dotaknete, otići ću od kuće, ako me zaključate, bacit ću se s prozora. Znala sam, kako će vas se dojmiti moje rješenje i dobro sam promislila, što mi valja činiti, Sjednite, —_ ili ću ožići, |

— Marija je Aleksejevna sjela, — Kakvu sam gdlupost učinila, nijesam vrata zaključala, ne ćeš je uloviti, otići će, ta luda je!

— Ja ne ću da pođem za njega, Bez moje privole ne će me vjenčati,

— Vjera, ti si s uma sišla, govorila je Marija MI zadihavajući_se.

— Kako je to mošuće? Sto ćemo mu sutra reći? — pitao je otac.

— Vi nijeste krivi što ja ne ću.

Oko dva sata je trajala scena, Marija je Aleksejevna bjesnila, dvadeset je puta počimala vikati, stiskala šake, Ali Vjeročka je ponavljala: „ne dižite se Jer ću otići”, Mučili su se mučili, ali uzalud. Svršilo se time, da je ušla Matrjona i pitala bi li donijela objed, jer se pirog ie kolača) već LR

— Promisli dobro do uvečer, Vjera luda! reče Marija Aleksejevna i šapne nešto Matrjoni,

-—— MODI vi oče nešto učiniti DI moje volje; izvaditi ključ iz vrata moje sobe ili što slična? Ne poduzimajte ništa, gore će ispasti,

55