Što da se radi?

"uma liče, borba bila jednaka; i ako Je, što se Tiče karaktera, bila prednost na strani matere, ipak je sin imao tvrdo tlo pod nogama. On se bojao majke običaja radi, ali obojica su dobro znali, da vlasnica kuće nije vlasnica, već mati ~lasnikova, ili da sin vlasnice nije sin vlasnice, već vlasnik. Stoša je ona otezala riječju „zabranjujem“, razvlačila razgovor nadajući se, da će umoriti i dovesti u nepriliku sina prije, no Što dođe do prave bitke, Ali sin je išao tako daleko, da se više nije mogao povući, pa je bilo neophodno potrebno, da se drži.

— Maman, uvjeravam vas, da bolje kćeri ne biste mogli dobiti,

— Nečovjek! Ubojica moj! Nosi mi se s očiju!

— Maman, nemojte se ljutiti, ja nijesam kriv,

— Ženi se na nekakvoj ništariji, pa nije kriv.

No, maman, sad ću ja sam otići, Ne ću, da je predamnom tako nazivate.

— Moj ubojica! — Ana je Petrova pala u mesvijest, a Mišelj je otišao zadovoljan, što je smjelo izdržao prvu scenu, koja je najvažnija,

Videći da je sin otišao, Ana je Petrovna došla k svijesti. Sin joj se sasvim udaljuje. Kao odgovor na „zabranjujem“, on tumači, da je kuća njegova. Ana je Petrovna mislila, mislila, izlila svoje jade sobarici, koja je potpuno dijelila čuvstva svoje gospodarice u pogledu presizanja upraviteljeve kćeri, posavjetovala se snjome, pa poslala-po upravitelja, :

— JTOosad sam bila vrlo zadovoljna s vama, Pavle Kostantiniču, ali intrige, kod kojih vi može biti nijeste ni sudjelovali, prisilit će me, da se posvadimo.

58