Što da se radi?

s njene strane, otišla u svoju sobu i nije se više vratila, Marija Aleksandrovna se nije s time _ slagala; mislila je, da treba vraćati milo za drago, no ubrzo je shvatila; da bolje je otići, — neka nastavi njezin sin, bit će bolje! Nakon dvije nedjelje Ana je Petrovna opet došla i nije više tražila izlike za svoj posjet, već jednostavno rekla, da je došla u pohode i nije zabadala u prisutnosti Vjeročkoj.

Tako je prolazilo vrijeme. Mladoženja je često darivao Vjeročku, i to preko Marije Aleksejevne, i dabome, darovi su uvijek ostajali kod Marije Aleksejevne poput ure Ane Petrovne; uostalom ne svi, nekoje, koji su bili jeftiniji, Marija je Aleksejevna davala Vjeročki kao stvari,

koje su ostale u zalogu. Irebalo je, da mlado| Ženja barem koju od svojih stvari vidi na Vjeročki. Vidjevši, uvjeravao je sebe, da je Vjeročka odlučila pristati, jer inače ne bi primala darove od njega. Zašto dakle oklijeva? On je shvaćao, a i Marija Aleksejevna mu je kazivala — zašto: -_ ona čeka, dok se i Ana Petrovna predobije . . . Il on je dvostrukim žarom držao na uzdi svoju roditeljicu, — zanimanje, koje mu pribavljalo mno8o veselja.

Tako su Vjeročku ostavljali na miru i gledali joj u oči. Ta pasja pokornost bijaše Joj odvratna i ona je nastojala, da što manje bude s majkom. Mati se više nije usudila, da joj ulazi u sobu, i kad je Vjeročka sjedila tamo, što je · bivalo gSotovo čitav dan, nitko je nije smetao. Mihailu Ivaniću je gSdjekada dozvoljavala, da dođe u njenu sobu. On ju je slušao poput djeteta: naložila mu je, da čita, ı on je usrdno čitao, kao da se sprema za ispit. Ali mu je

66