Što da se radi?

_ vanjem u jednom gradskom kotaru na Viborskoj strani, — i u to je doba oskudijevao. Tome je _ bio sam krivac; bio je primljen na državne tro"škove, ali tamo se posvadio te se morao sam prehranjivati. Kad je bio u trećem tečaju, njegove se prilike poboljšaše. Pomoćnik kotarskog pristava nađe mu lekcije, poslije su se i druge našle, pa elo već dvije gdodine, što je prestao oskudijevati. Živio je u stanu od dvije sobe dakle ne siromašno, — s drugšim isto takvim srećnikom Kirsanovim, Bijahu veliki prijatelji, Obojica su zarana navikli, da si sami krče puteve bez ičijeB oslona; i uopće imahu mnogo zajedničkoga. Da ih sretneš svakoša nmnapose, mislio bi, da su ljudi jednakog karaktera. A kad si ih promatrao zajedno, |vidio si, da su obojica vrlo solidri i otvoreni, ali Lopuhov nešto zatvoreniji, dok mu drug bijaše više ekspanzivan. Zasad vidimo samo Lopuhova, Kirsanov će se pojaviti docnije; a o Lopuhovu posebno možemo reći samo ono, što bismo morali ponoviti i o Kirsanovu. Na pr. Lopuhova su sada najviše zaokupljale misli, kako da uredi životi nakon svršenih nauka, do čega je trebalo još nekoliko mjeseci, kao i Kirsanovu. Planovi o budućnosti bijahu u obojice jednaki.

Lopuhov je sigurno računao, da će postati ordinatorom (liječnikom) u jednoj petrogradskoj, vojničkoj bolnici — štu se smatra velikom srećom — i da će doskora dobiti katedru u Akademiji.

Privatnom se praksom nije htio baviti. To je zanimljiva pojava; zadnjih se deset godina pojavila među najboljim „medicinskim đacima odluka, da se neće baviti nakon svršenih nauka privatnom praksom, koja jedina omogoćuje lije-

~ 74