Student

pro et contra

sа studentskih galerija

POZORISTE TRAŽI NOVOG KIR JANJU

!)z poslednju premijeru Narodnog pozorišta Tek kada se gleda delo koje ima svoju već ustanovIjenu i neosporavanu vređnost, delo koje je opšte pozmato 1 čak postaje pojam, lako je uočiti odakle počinje pozorišna umetnost. Dok prosečan gledalac na pretstavu novoga komada ide da bi saznao novu istoriju, đa mu se na jedan umetnički način išpričala priča koja ga trenutno jedino zanima, đotle i on ovoga puta ide da viđi »kako Raša igra Kir Janju«. Znači da svako u sali ima već jednu svoju pretstavu o Sterijinom tvrdici i da ga zanima hoće li se ona poklapati s onom što će biti prikazano na sceni. Literatura se jasno odvojila od pozorišta, interpretacije. I, kada gledalac koji oseća ali ne istražuje razlog svojih osećanja, kaže »valja« ili »ne valja«, biće to jedan od retkih slučajeva kada se ova primedba odnosi na pozorišne umetnike. Umetničko delo živi tako što biva stalno tumačeno na nov način, što za razne epohe pretstavlja izvor razlićitih inspiracija. Kod pozorišnog komada se to samo može najjasnije zapaziti. Dok pri čitanju književnog dela čitalac vrši sam interpretaciju, potpadajućl, naravno, pod uticaj raznih vrsta (ali ipak ne toliko da se ne može reći da nema knjige koju su dva čitaoca shvatila na :sti način). Pri spremanju pozorišne pretstave jedna grupa umetnika bavi se sugeriranjem određenog tumačenja gledaocu. U tom se ponekad uspeva toliko da ovaj, kasnije, čitajući komad, nije u stanju da lik koji je gledao na hozornici dok njegov afektivni odnos prema njemu ostaje onakav kakav je stečen na prvoj dobroj pretstavi. »Kir Janja« u režiji Branka Gavele nova je faza u životu ovog popularnog scenskog dela. To je, pre svega.

tumačenje koje Je u sklađu sa savremenom težnjom đa se ličnost čoveka, njegove psihološke reakdje, što više objašnlavaju društvenim uticajima, da se nikada ne pretpostavlja urođeno, pataloško, monstruozno. Tako je Kir Janja Br'anka Gavele i Raše Plaovića, ako se može tako reći, neka psihološka žrtva prvobitne akumulacije, čovek koji se od rane mladosti bavi trgovinom, nesigumom kakva je tada bila i, kako je skučenih sredstava, očajnički pribegava svim potezima koji mu mogu doneti makakve imovinske koristi. On se iskustvom i posmatranjem uverio da život trgovca nije nimalo obeebeđen od iznenadnih opasnosti i svojom nejakom inteligencijom pokušava da ih predupredi. Međutim, on im isto tako ne zna ni pravu pridodu te ih očekuje sa svake strane, srljajući tako, iz preteranog opreza, u nove gubitke. On, čovek kome uložen kapital može svaki čas da propadne na neočekivane načine, zaista je rastrzan, stalno zabrinut, pa i sujeveran ali nije nastrano zaljubljen u dukate kao takve. Scena brojanja novca bila je odigrana tako da pokaže nekakvo Janjino estetsko zadovoljstvo pri posmatranju sredstva kojim se može još obogatiti istovremeno i dokaza njegovog uspeha, dokaza potrebe da postoji. Ispod te glavne zauzetosti bogaćenjem i održavanjem bogatsva, ova pretstava otkriva i Janjinu potrebu za saosećanjem kojom su, pored sujeverja, motivisana i njegova stalna vajkanja zbog poslcvnih neuspeha. Zato se i pazilo da trenuci njegove nežnosli orema ženi ne budu neukusno smešni. Kir Janja je tako prestao da bude nestvarno oličenje jedne pasije ali je izgubio i mnoga za komediju bitna obeležja. Desilo se ono što se često dogodi kada se objašnjenje vremenom i društvenim prilikama isuviše dosledno i isključivo sprovode. On više nije, sem po jskvarenom jeziku, ođređena lićnost, umetnički tip. Jer, kao ni život. i umetnost ne trpi svođenje živog čoveka na proizvod, posledicu uzroka i uslova sredine, već radi uverljivosti, radi zanimljivosti traži da on ima sopstvena, urođena obeležja čijl uzroci nisu tako očigleđni, obeležja koja ga čine baš tim i takvim, bez obzira na to što on pripada grupi ili sloju čiji su ponašanje i sudbina društveno determinisani. Ovo ne treba pogrešno razumetl. Jasno je da je ovakvo tumačenje kir Janje u svakom slučaju prihvatljivije, humanijc od svih onih koja su lam s naše pozormce poznata. Jasno je da je trebalo izbeći odrpanog .monomana, ali izgleda da je ovo samo još pokušaj, samo ukazivanje na put kojim se jcdna puna lićnost, ličnost u komechji, može izgraditi. Jer. niz uspelih detalja nije još ugrađen u celinu, u novog Kir Janju koji bi svojim imenom označavao takvog i takvog tvrdicu. Raša Plaović je ovako skiciran lik ostvario ne naročito živahnim gestom, dao je jednog sitnim brigama utučenog Kin Janju. Dok je na pojedinim mestima (predlog da se za njega skupijaju prilozi, razgovor s Mišičem o Juci) uspelo podvlačio beznačajnost toga čoveka 1 detiajastu »prepredenost« njegovih zamisli, ponekad su iz Plaovića probijale njemu svojstvene »demonske« reči. One su, naročito za gledaoce koje je to potsećalo na ranije uloge istog glumca, značile da u Kir Janji ima nečeg jačeg, dubIjeg od »špekulacijom« pristisnutog čovečuljka s histeričnom strašću da bude sažaljevan. V. D.

MILIC STANKOVIC: IZ BEOGRADA

KULTURA i UMETNOST

ISTORISKI ROMAN OTVORENO PITANJE KNJIŽEVNOSTI

O Istoriskom romanu kao užem rodu naše literature, koliko Je nama poznato, veoma Je шаlo raspravljane u našoj javnostl. To naročlto važi za problematlku istoriskog romana o istaknutijim ličnostlma iz prošlostl jugoslovensklh naroda. S druge strane dobar istorlski roman, a osobito onaj u kome se obrađuje značajna ličnost, ret ka Је pojava u jugoslovenskoj književnosti. Dela, kao što Je »Na Drinj ćuprija« čiji je sadržaj kvalitetno uobličavanje likova i zbijanja minulih epoha, ima nedovoljno u poređenju, ne toliko sa romanima savremene tematlke, pošto Je roman uopšte naša bolna tačka, nego sa ostallm rodovlma knjlževnostl. Romana o velikim IJudima istorlJe, koji bl zadovoljavao estatske i iđejne krlterijume, mi i nema mo. Najveće dostignuće Je »SeIjačka buna« od Augusta Senoe, s tom ogradom da Je u njemu anallza Matije Gubeca manje za stupljena za račun produbljavanja ostallh llčnosti 1 kolektlvne psihologije doba. Pored toga. u ovom romanu su doš’e do izražaja slabostt romantizma. Ostali vlše biografski romani su Ш su više romantičazskl, kao Sto Je Kumdčićeva »Urota Zrinsko-Fran kopanska«, ill su umetnički bez vredna, naprlmer »Car Dušan« od Vladana Đorđevića. Trllogija Stojana Zivanovića o Karađorđu, Hajđuk Veljku 1 Vujicl Vull čeviću, lako Je stilski na vlsini, o čemu ćemo kasnije govorltl, idejne Je neprlhvatljiva zbog karlajlističkog shvatanja istorlsklh llčnosti 1 pogrešnog tumačenja istorije. Ako blsmo postavill pltanje llteramog tretmana ngše istoriJe sa marksističklh pozlcija, onda bl situacija bila Još gore. Mada napisanl neki bolji romani o IJudima l događajima iz Narodne revolucije, đosad Još nemamo fomana o njenim centralnim iičnostima. o ranljem perlodlma 1 vellklm ijudima, na primer iz srednjeg veka 111 Srpske revolucije, ne postojl ni prl povetka, a kamoll roman, Svakako da Je za nas danas pr venstvo pitanje sa vremenih tema u kojlma se takođe oseća prlličan nedostatak. Aii 1 nerazvl jenost roda istorirftog romana je veoma značajen problem o čijem rešavanju treba raspravIjatl. Najpre, u našoj buržoaskcj istoriografijl ima dosta monografija, rasprava itsl. koje su reakcionarni interpretatori. Napoređo s tim nam prltiskuje ma sa pseudoistorlsklh romana u kojima se iskrlvljava Jugoslovenska istorlja. Ranlje generaclje su, stoga, a posebno usleđ istorlsklh šund romana, koji su pristupačniji široj publici, nego stručne istoriske stvari, usvojile krive pretstave o mnogim pitanjlma naše istorije. Te pretstave se sllom prilika. kroz svakodnevni život prenose 1 na mlađe generaclje, kojima se isto rija uglavnom predaje u opštlm llnijama na progreslvan način, no koje za pojedine nje-

ne faze mogu nafel veoma malo naprednih stručnih rasprava, a istorisfce beletristike skoro nimalo. Njlma ako žele da Citaju roman o caru Dušanu 111 o naseljavanju Slovena na Balkan, kao 1 njihovim očevima, stojl na raspolaganju Đorđevlćev »Car Dušan« odnosno Finžgarov roman »Pod slobodnim suncem«, kojl Je naplsan toplo all 1 površno za naše današnje zahteve, a osim toga Je pod Jakim uticajem Sjenkovlćevog ~Quo vadis“ a. U našoj savremenoj istoriografiji, iako je situacija i dalje kri tlčna, izvršena su izvesna marksistlčka Jspitlvanja nekih perioda. Međutim to nije dovollno za raščišćavanje pojmova. Rod književnosti, koja izaziva mnogo šire interesovannje, nego stručne publikacije i koja plastičnije održava epohu i ijude, može ovaj proces da dovede do кгаја. Nije slučajno Marks rekao da Je više saznao o francuskom društvu kođ Balzaka nego kođ svlh savremenih ekonomista. Vellku teškoću za plsanje 1storiskih literarnih tvorevina prjetstavija nedostatak monografija ne samo marksističkih, nego 1 buržoaskih, o mnogim pttanjima iz naše istorije. Takođe nedostaju mnogi dokumenti. Tek bi potpunlje osvetljavanje omogućilo puni zamah istoriskog romana.

Ovim nismo imali nameru da kažemo da je u sadašnjim uslovima nemoguće pisati istoriske romane, koji bi imali marksističku principijelnu osnovu, jer se mogu tretiratl one okolnosti i ličnosti o feojima imamo relativno više podataka. Važno je istaći da pdsci i manje poznate istorlske događaje mogu opislvatl, zahvaljujućl istoriskoj evokaciji. Romansijer, kojt nije obdaren za istorisku evokaclju. tj. za užlvljavanje u bit događaja i ijudi proš,losti i za njihovo reljefno oživljavanje pred čitaocem, i kad ima na raspoloženju obilje materijala, može stvorlti samo stvar koja deluje mrtvo i veštački. Mora se nagiasltl da je utoliko teže plsatl istoriskl гоman, nego đelo sa savremenom tematikom koju autor može neposredno da posmatra i koja Je njegovom duhu bliža. Kada Је reč o marksistiCfioj konccpciji istoriskog romana tieba da pođvučemo da je neophodno da se tome posvete čitave studije. Ovde možemo da dotaknemo Jeđan od mnogih problema; raditi na storiskom rcmanu o velikom čoveku Je s Jedne strane teže, nego ocrtavati prosečne, tipične likove lz prošlosti. Veliki čovek, baš zbog oreola genijalnosti, izaziva kod buržoaskog književnika težnju ka glorifikaciji 1 zapostavljanju masa 1 epohe. Kod pisca, kojl je pristalica na-

učnog socljalizma, taj oreol može dejstvovati tako đa on radi »iđejnosti« šablonski primeni pK>stavt<e o odlučujućoj ulozl masa u istoriji i velikoj ličnosti kao izrazu vremena i da na taj načln svede velikog čoveka na pasivan instrument mase. Interesantno је donekle razmotriti pitanje u istoriskom romanu. Ako žellmo da verno prikažemo jedno doba 1 njegove Ijude, onda jezik romana mora da bude izraz suštine načina govora tog doba. Dakle, jezik dela ne sme biti kopija foi-malnih svojstava jezika epohe, kako zbog toga što se naprimer roman o srednjem veku ne bi mogao čitati, tako i zbog toga što jezik romana treba đa bude jedno ođ sređstava koje će služitl cilju romana sltkanju duha vremena i njegovih Ijudi. Lep primer za to je u sovjetskoj književnosti »Petar Prvl« Alekseja Tolstoja. Naš današnji jezlk je postao apstraktnlji i manje oštar. On je mnogo bliži načinu izražavanja ostalih naroda, nego naprimer jezik Prvog ustanka. U ovom članku nlje bilo reči o mnogim pitanjlma našeg istoriskog romana, naprlmer o delima o periodima iz dstorija drugih d.ržava. Nadamo se da bi o tome bilo rečl u dlskuslji koja bi se eventualno pokrenula, a to je l cilj' ovog napisa. Aleksandar STOJANOVIC

ГОСТОВАЊЕ АКАДЕМСКОГ ПЛЕСНОГ ОРКЕСТРА ИЗ ЉУБЉАНЕ

ДОБАР ОРКЕСТАР - СУМЊИВА МУЗИКА

Академски плесни оркестар 'из Љубл>ане с правом је београдској публици, навиклој на мање или више, али тек скоро увек нехомогене џез-ансамбле, највише импоновао својом једанственошћу. Међутим, она није релативна, ма да је уочена поређењем, и то, врло драстич на уочена. Јер. иако не дела дуго овакав какав је данас, тек од ггрошле јесени! љубљанскц Академски плесни оркестар је оркестар у правом смислу апсолутна целина саставље на, видело се, од заиста добрих музичара која интелитентно реагује на диригентове (Душан Хрен) интенције. Зато баш никако нису изнекађујући високи извођачки квалитети овога ансамбла, Али, ако су оимпатијз

публике, освојене том неоспсрно веома квалитетном интертаретациј ом, свакако оправдане, оне, упућене из вођеним композицијама, . односно, прецизније речено, онако састављеном програму, свакако, нису, Извођење на име скоро искључиво оркестарски свинг (Реј Ентонм, Лес Браун, Томи Дорси); пар композиција Стен Кентона, усго још у неадекватним аранжмпнима, никако н«су измениле, нити су то могле, карактер концерта. (Неколико, пак, комада домаћих, тј. словеначких аутора од публике су беити схваћени само као нужна да ли? концеоија учињена у сврху сгварања чисто локалне, и то уско локалне, боје ансам бла. А како би се, уосталом, и могло нзихово стављање на програм другоја-

чије разумети, а, ботами, и оправдати, пошто оне то изузев једне Бојана Адамича својим другим ква литеткма, не заслужују!) Чини се да студеШски оркестар не треба, чак да нв сме да буде, ако не више, а оно бар само „плесни”, баш зато што је студентски. Гајити овакав џезтре ћеразредних извођача —изу З'му ли се ансамбли творна тога сшла, џез који је већ одавно достигао своје највише домете. данас када се џез ствара на неупоредиво богатијим основама, када све више усваја оно што су за музику осво.јили Хинделлг-уг, Бела Барток, Прокофјев и остали класици „модерне”, заиста никако није сврха оркестра мла дих. Нарочито не оваквот, доброг орксстра. Пр. П.

ДВЕ СТОТИНЕ ГОДИНА ОД РОЂЕЊА ВОЛФГАНГА АМАДЕУСА МОЦАРТА

ВЕДРИНА АУТАЊА

Више или мање претенциозна тврђења о јединству животних и стваралачких феномена у уметни ку и о неминовном постојању опште познатих закључака, које не треба мењати, чини вечни али и нужни баласт сваке величине ко ји је неодвојив и од самог Моцарта. Човекова склоност ка више или мање садржајној доколици и незајажљива жеља за ефектним, вероватно су уплели и у Моцартов живот понешто што изгледа само морцатовски. Јер уметник би треОало да понекад има бар десет живота па да живи и умре по свим комичним и тужним причама, које маште других стварају у часовима пријатне незаузетости. Салцбург, родно место Моцарта, садржао је у својој скоро палаиачкој монотоности, немачки минуциозној и још пуној чудних склоности рококоа, једну несвакидашње велику осетљивост за најтанаиија духовна трептања, која је једино музика била у стању да изрази и задовољи. Та општа склоност према музицп људи који су окруживали Моцарта, још и више је појачавала његову музичку осетљивост. Први нестаише дстиње игре и први изрази утисака и сазнања, претстављали су музичке импровизације, које су мада хаотичне услед непознавања одушевљавале својом местимичном наипаом складношћу и чистотом тона. Породица Моцарт, мада без јачих музичких традиција, носила је у себи, почев од старог Леополда Моцарта, осетљивост, амбицију и љубав према музици. Неостварене тежње једног недовољно талентованог, али искусног лакеја музичара, наставиле су се у Моцартовој рано испољеној генијалности и нешто сувљој и скученијој музичкој способности његове старије сестре Нанерл, тражећи у њима допуну за своју личну просечност. Дилижанси, брзи само до те мере да не лишавају путника уживања у оном чим cecpehe, носили су седмогодишњег музичара и остале чланове тада мало»ројне породице у нова поднебља. Она су пружала бо-

гатство непознатих звукова и сусрете с другим темпераментима, почев од педантних Немаца, разумних понекад до тих граница, када и сам разум изгледа.апсурдан, преко јужњачких устрепталих Италијана, безбрижних Гала, који су још огрнути кожом знали шта значи добра шала, до уздржано префињених енглеских племића. Све непријатнс стране живота „чуда од детета“ нису за читавих десет година непрестаних турнеја по западној Европи исцрпли Моцартов дух и лишили његове композиције ведре осећајности која са њим добија своје класичне вредкости. Чаробна детиња грациозност и једноставкост његових првих менуета и мањих З’ступила је временом место обимнијим музичким облицима који досежу у то време чак до опере, наговештавајући једну дубоку тонску речитост. Иако мода „Вупдеркинда" није у то време као у XIX веку постала мучни манир несвесног упропашћавања талената, она је на Моцарта окушала нешто од своје варљивости и претстављала „праву Прокрустсву постељу за његов темперамент који је био мењан према ћудима смфатичких обожавалаца“. Ефемерност срећпе судбине сваке дечје генијалности, која се цени једино док изгледа „чудна“, није мимоишла својим несрећним обртом ни овог композмтора, оставивши за собом само болну могућност сећања и нешто од нежељеног искуства. Искрени, али скучени Салцбург после пријатних годипа лутања, изглсдао је комично мали Моцартовим амбигшјама и то не амбицијама буквално схваћеним, колико тежњама за нооим и пунијим доживљавањем! Беч је требало да буле у машти уметника „обећапа земља“ у којој ће скривена или призната надања моћи да добију свој стварнији израз. Сматран по неком неписаном правилу за град снажног музичког темперамента. Беч је склопији ласпивинијим француским комичним операма и полубесадрлсајшш италијапским ~BUFFA“-Ma примио је Моцартову музику с непојамном равнодушношћу „Фигарова жснидба“, па пример, стварана по духовитом, местимично фриволном либерту позоришног песника Лоренца Да Понтија која је из ~BUFFA“ опере извукла врхунске могућности, измамила је само једну, индиферентну и безначајну белешку у новинама, да ју је „компоновао господин капелмајстор Моцарт“’, уз неколико формалних обавештења о либерту из куртоазије према његовом ствараоцу, што није повлачило за собом ни одобравање, а још мање признање. Смелост Бомаршевог текста по коме је стваран либерто, а који ј O лI ЖИВОТНОМ П Р ИН Ч IШ У Француског друштаа „аргбз nous đeluge“ дао оштру комичну ноту, освежен Моцартовим смислом тананог психолошког нијансирања музичког колсрита, није био близак уметничким интересовањи—

1» (репр Hai ресов 15 ai I»дре»

6