Student

AMERIKANAC U JUGOSLAVIJI

Kolumbo je otkrio Ameriku, ali Amerikance nije otkrio niko Ovo mi je гекао jedan danskl globtroter plavook suvonjav шошак sa naočarima pristojne dioptrije na brodu između Dubrovnika i Splita. On je bio vodič grupe od trideset skanđinavskih, a ja grupe od đvadeset američkih stuđenata. Razgovor je počeo tako što je on izjavio da bi pre vodio još peđeset Skandinavaca, nego mojih dvadeset Amerikanaca. Pošto je ovako oštro osudio američke miadlće, upitao je mene za mišljenje: »Kakvi su uopšte ti Amerikanci«, Ja sam dugo mudrovao i na kraju rekao da ne znam, našta je on smislio ono o Kolumbu, što je meni zvučalo suviše lepo, pa sam tada mislio, a još i danas mislim, da je on to negde pročitao, Bilo kako bilo, tek ovo pitanje me Je pratilo kao senka tih deset dana dok sam bio sa Amerikancima, »Kakvi su Amerikanci?« sa osmehom koji sađrži ođgovor ili bez njega, pitanje koje su mi postavljali pretstavnici svih mogućih evropskih nacija s kojlma sam dolazio u dodir. Nikad me niko nije pitao kakvi su Englezi. Svi znaju kakvi su Englezi, rpršavi, puše lulu. Francuzi i Italijanl, crnomanjasti i omaleni sa rukama punim najlepših devojaka Nemci to su Svabe, a svi mi znamo ko su i kakvi su Oni plavokosi sa novčanikom i računaljkom u rukama. . Ali, Amerikanci kakvi su oni? Nikađ nisam znao đa odgovorim. Uopšte ako hoćete da saznate nešto o nekoj naciji, vodič je poslednja adresa na koju treba đa se obratite. Dakle, ne bih mogao ovđe đa pomognem. Umesto toga ispričaću nekoliko pričica čija je lepa osobina da su istinite od početka do kraja. što je stvarno retko u ovakvim reportažama. Sto se liče ’odgovora na pitanje kakvi su Amerikanci, iskreno sumnjam da ćete ga ovde naći. Јег. vidite (dragi čitaoci) ni ja, kao ni vi uostalom, nlsam Kolumbo. Tipičau Amerikanac Kađa su američke đevojke pitale koji je od četiri mladića u grupi najtipičniji Amerikanac, ja sam umoran od mnogih pitanja bezazleno rekao »Sejmur Masler«. Amerlčke devojke su se međutim naljutile; zar ne znam da su Amerikanci mršavi. Još Isto to veče na večeri u »Maderi«, Sejmur Ш kraće Saj, oštro Je demantovao moje mišljenje. Pojeo je đuplu porciju ćevapčića i svi iz grupe su se zgražavali: »Baš je taj Saj pravi veseljak«. Saj je bio krupan i crn. sa 25 gođina, stuđent II gođine istorije sa Bronksa koji ne uživa naročito lep glas među seđam njujorških predgrađa. Dve godine je proveo u avijaciji u Japartu. leteo je nađ Korejom i sva je prilika đa Je tamo i bombe bacao. Kada smo to vćče izašli iz »Madere« svi su »Dog tajred« otišli đa spavaju Saj nije bio umoran. Interesovao se gđe bi mogao đa igra. Jh sam mu preporučio »Mažestik«. Samo bih hteo da popijem nešto hlađno. Do sađa još nisam našao nijeđno hlađno piće u Beogradu. A. гекао sam, ponosan na naš ugostiteljski intemacioalizam tamo ima raznih pića, pa čak i đosta američkih. Nikako amen’čka Dva mescca sam izvan Amerike i za to vreme hoću da se odmorim od nje Dosta mi je i Rečeno-učinjeno. Narednih dana je pušio »Moravu«, koja je za američka shvatanja đobra cigareta i pio naša pića koja su za ista shvatanja oćajna. Američke devojke je m a ksim?ino moguće izbegavao. Ođ ostalih se razlikovao i po tome što nije voleo starine. Njega su više interesovali živi Ijudi. A cd Ijudi žene. U Bcogradu je već prvog đana našao devojku koja će mu pokazati grad Ta je imala đivne osobine Svirala je klavir igrala tenis i balet. govorila sve moguće svetske jezike sem slučajno engleskog. U Sarajevu је našao činovnicu i 7 Prijedora koja me je sa uzbuđenjem pltala: »Ma je 1’ istina da je on iz Njujorka .Nikad nlsam verovala da ću sresti čoveka iz Njujorka« U Dubrovniku je našao jednu Sveđanku. i svaka od njih je bila najbolja i najlepša koja se može naći Američkim devojkama ovo nije bilo pravo. Među sobom su govoriie: »Baš je ovaj Saj nemornlan«, a meni su često savetovale da ne pomislim da su svi Amerikanci takvi. U Splitu na večeri poslednje veče ml je rekao: Večeras moraš sa mnom. Ona je balerina, ali ovaj put, veruj mi, sigurno nisl video lepšu. Pred građskom kavanom u Splitu, vodio se ovakav razgovor; Zašto se ne kupate noću? Plašim se da me ne pojede morski pas. Morski pas ne jede lepe devojke. - Ali ja nisam lepa. Baš to nije tačno, vi ste vrlo lepi. A ja kad sam bio u Japanu, tamo ima mnogo morskih pasa.

Kađa je otkucalo 9 sati, đevojka je ustala. Ne, ne može da je prati (ona je imala opasnog brata i komšije koji nisu volele ovakve stvari). Doviđenja, doviđenja i pišite ml. Boj, misliš li da će mi ona stvarno pisati? Sutradan me je vođa grupe Ilejn, koja stanuje u Istom Njujorku, ali na nešto otmenijem Menhetnu pitala: Je si 11 bio sa Sajem sinoć. Sta je bilo? Ništa naročito. Sta ti misliš o Saju? Rekoh da mi je simpatičan. Kako možeš, on je tako nemoralan? To je bilo opšte mišljenje. Avantura Cuđnim slučajem evropski vozovi ne drže se američkih običaja. Zahvaljujući ovoj slučajnosti desio se jedan slučaj. Suzana Rozenherš, čijl je otac bogat izvoznik u prestonici sveta, Setala je po peronu beogradske stanice kađa je voz ne đajućl glasa ođ sebe krenuo. Tako se đesilo da ona kasno uveče ostane sama na peronu nepoznatog grada, čiji stanovnlci, dođavola, govore jezik koji Ipak više liči na ruski nego na engleski. PrvO Je plakala, a posle, šta je mogla, posle se smejala. Za to vreme sarajevski ekspres je izlazio iz stanice 1 , ja sam imao prilike da slušam neviđen koncert. Neke su devojke kao što se moglo očekivati plakale, neke su opet vrištale. Muškarci su blli zbunjeni. Jađna Suzi. Istina, Doris je ostao u Hamburgu, ali je poznato da je vlada gospodina Adenauera na§ najboljl prljatelj u Ev r ropl. A poznato je f to, da je Jugoslavija i poređ svih svojih lepih osobina komunistička zemlja. Uzalud sam pokušavao da objasnim da stvar nije ni izđaleka tako strašna. Te noći i sutradan u Sarajevu, svi su bili zabrinuti. Oko podne stigao je telegram, a uveče Suzana. Na stanici je.skočila iz voza sva radosna: To je đivno Đula. To je bila divna avantura. Vaši su Ijudi veliki. Odveli su me u prihvatni centar, đali su ml pare da kupim hranu za put. Ti si zaista đivan Čovek. Eto, kako sasvim malom nebrižljivošću čovek može đrugome da priredi veliko zadovoljstvo, Ah vi komunisti*.. Od Sarajeva đo Dubrovnika putuje se uzanim vozom, zvanim. *Cira«, To je vrlo rđava vrsta vozila, verujte mi. Postoji veliki i mali voz, ali na sreću i velika i mala vrata. Na ova poslednja sam otišao u Direkciju železnica i jedva izmolio da ml rezervišu tri kupea II klase. Kada sam se sa 19 žrtava američkog komoditeta pojavio na stanici, jedan od tri kupea bio je poseđnut od šest namrgođenih građana FNRJ koji su se rutinirano svađali sa kondukterom i čekali da vide toga što će da ih Izbace iz kupea. To je trebalo đa budem ja. »S njima se druže ne može lepim«, гекао je konđukter. Na moju veliku žalost, svi su izgleđi bili da će ružnim još teže. Na mojoj strani su bile sve zemaljske vlasti koje su se tu našie. I narođna vlast u vidu jednog mladog milicionera, i železnička u vidu konduktera i omladinsko-studentska vlast u vidu pretstavnika sarajevskog Prihvatnog centra. Protiv mene bio je ceo voz pun ozbiljnih Ijudi, sa ženama, decom, suvom hranom i rezervisanim mestom u hotelu. Ništa nije pomagalo. Tako se zahvaljujućl striktnom tumačenju ravnopravnosti muškarca i žene, sedam američkih devojaka našlo na drvenim sedištima 111 klase, kakve u njihovoj domovini ne postoje još od vremena kada su Indijanci napadali ovakve vozove po vesternima. To im ipak nije smetalo da izgube svoje američko đobro raspoloženje. Kada sam se pojavio, sa osećanjem krlvice na iicu, đočekali su me sa: »Haj, Đula« što Je izraz nepomućenog stanđarđnog prijateljstva. Samo je sedamnaestogođišnja Rut Zuman, najmlađa u grupi, bila Ijuta. Ona je to protumačila na svoj način. »Ah vi komunlsti...« Kada sam se posle toga u vagon-restoranu šaleći se Interesovao kakve veze ovakva jedna stvar ima sa komunizmom kojl je u krajnjoj liniji jedna ideologija ,niko nlje shvatio vic. Rut, to je zaista odvratno. Izvini se. Jer sa komunizmom nema šale... tako bar misle američki mlađići. Beligija i romansa Barbara Hazlem, bledolika kći čeških iseljenika, jedini je katolik u grupi i jedina koju religlja iskreno interesuje. Sa retkom tolerancijom je saslušala moje objašnjenje o »Arkibišopu Stepinku«, interesovala se kakav je stav

crkve prema državi, da li sveštenici mogu da u crkvi drže antidržavne propovedi, kakav je to praznik »Slava« itd. U Sarajevu je dugo mahala našem sarajevskom vodiću, a u vozu me je pitala: Da li je ovaj naš vođič katolik ili pravoslavac? Po imenu bih rekao da je musliman. A da 11 veruje? Ne znam, ali je verovatnije da ne veruje. A da li ipak može da se desi da veruje? Može da se desi, гекао sam. Komoditet Moglo bl se slobodno reći da se američkim studentima sviđela naša zemlja. Dubrovnik je najlepši grad koji su videli. Otišli su pokolebanih uverenja o komunizmu sa kojim su đošli. Jedna stvar koju nisu mogli da shvate, to je naš jugoslovenski komoditet. U Sarajevu su slikali klozete »čučavce«, na stanici »Ciru«, čuđili se drvenim stolicama u vozu, zgražavali se da nema tople vođe u studentskim prihvatnim centrima. Pola Jedina u grupi nije bila student. Daktilografkinja Iz nekog malog mesta čije sam ime sasvim sigumo zaboravio. Namazana više od ostalih, sa kosom kao Merilin Monro. U Splitu рге nego što će brod da pođe nekako stidljivo i na brzinu ispričala je: Ovo što se naši bune za komoditet, nemoj uzimati ozbiljno. Oni su uglavnom bogataška deca i razmaženi su. Ja nisam bogata i mogu da kažem da ovo za mene nije bilo ništa neobično. Progresivni Amerikanac Džon Koster, sedamdesetogodišnji rudarski inženjer, stručnjak OUN i stari Diponov »momak« za ruđarske eksplozive, kao da je sišao sa naslovne strane »Tajmsa«. Kod nas mu niko nije dao više od 50 godina. Nije večeravao, јег smatra đa je naša hrana preteška i da je čoveku koji hoće da radi i sačuva svoje zdravlje dovoljan samo ručak. Insistirao je da ga zovem samo »Džon« I bio neobično pon'osan na svoju naprednost, a za američka shvatanja on je to i bio. U Kruševcu, iz fabrike čiji smo gosti bili, odvezli su nas u Lazaricu da nam pokažu mesne znamenltosti. Kosteru, za razliku od prosečnog Amerikanca, nije bilo stalo ni do kakvih objekata sem industriskih i objekata stanđarda. I u ovoj građevini zađržavala ga je samo pristojnost. Pošto se sit nahvalio fresaka, upravo kad smo hteli da pođemo, naiđoše dva sveštenika. , Gospodin je Amerikanac. A da li je protestant ili katolik? Ovo je Koster jedva đočekao. Ni jedno ni drugo. Ja uopšte ne verujem. Još kada su u školi hteli da mi objasne tajnu prvog greha, ja sam zaključio da pošten i inteligentan čovek ujedno ne može verovati u to. Ovo je unelo zabunu među pretstavnike religije. Jeđan reče: »Možda je bilo rano da se razočarate«. A drugi dosetljiviji upita: Možda je gospođin komunist. Ne. nikako. I moja žena misli đa sam ja komunista, i moji prijateljl, ali ja stvarno nisam. Ja sam samo napredan čovek. Sveštenici se posle ovoga povukoše uz diplomatsko objašnjenje, da je Amerika demokratska zemlja, i ko hoće može đa veruje. a ko neće ne mora, a Koster priloži crkvi veću sumu jer su »sveštenici đobri i izgledaju pošteni za razliku od katoličkih«. ~Bauk“ Pre nekoliko đana dobio sam pismo ođ jednog člana grupe koju sam vodio. Između ostalog piše mi: »Sečam se vašeg đivnog grada. Sećam se i načina na koji smo mi đrhtali ulazeći u komunistički glavni štab (zgrađa Centralnog komiteta SKJ шоја primedba, D. S.), očekujućl đa sretnemo Ijude sa rogovlma koji će nas pojesti. Da >i mogao da proćitaš naše misli prve noči, verovatno bl nas ostavio. Očekivao sam da si ti robot l bilo šta đa te upitam da ćemo čuti naučenu lekciju iz marksizma. Мога da emo izgledali smešni sa ovim svojim shvatanjima. Novo mišljonje eamo se učvršćivalo sa svaklra novim susretom u tvojoj zemlji...« ♦ • * Izgleda da je ono o Kolumbu i Americi ipak u neku ruku tačno.

Dušan SIMIC