Student

Rezervati za riječ i akciju

Ponovo pročilati!

All ko b! mogao da nam zarajeri 1 kad bismo ceo život utrošili na kr i t i k u? SARTR rete kao političku akciju a Ijudski još uvijek dovoljno uznerairena da bi prihvatila očaravajući samozaborav ponuđen u toplom krilu klase na vlasti, inteligencija se svuda u svijetu okrenula sama sebi. Nemogućnost da izabere, jer pravih alternativa nema, samo je pojačavala ono gorko saznanje da ni sama u sebi nema mogućnosti za istinski socijalni pars pro toto zato što je već po svojoj prirodi lišena osnovnih preduvjeta da svoju misao, svoju riječ sama i dovede do socijalnog čina. Iskustvo što ga je misao doživljavala kad su je prihvaćale organizacijsko političke strukture dovoljno je da inteligencija od njih okrene glavu. Situacija u kojoj živi nagoni često inteligenciju da i sama sumnja u svoj prirodni oblik korespondencije s društvom, U očajanju ona se laća sredstava koja samo još više pokazuju koliko se zapravo nalazi u socijalnom međuprostoru u kojem je svaka njezina akcija unaprijed osuđena samo na g e st u. Peticije, proglasi, pisma javnosti s mnoštvom potpisa Ijudi od intelektualne i moralne reputacije nikad nisu donijela rezultata kakva se očekivalo. nisu čak ni uzbudila onu bezličnu »duhovnu snagu«, u koiu inteligencija ima toliko bezrazložnog povjerenia. a zove se javnim mnijenjem, Društvene institucije ostaju intaktne od Sličnih pokušaja, a inteligenciji je da iznova traži oblik za svoiu iluziiu da nešto može učiniti. Posliednia niezina spektakularnija međunarodna gesta jeste Rusellov i Sartreov sud za utvrđivanje američkih ratnih zločina u Vijetnamu. Da se ne radi o krvavoj tragediji jednog narođa !■ iškrenoj vieri onih što suđe. bio bi r taj suđ samo po sebi komediia dokonih liuđi koii se ekscentrično zabavljaiu. Ovako ie samo tragedija u tragediji jer upravo je ta pravda, od koje su intelektualci sada posudili togu, ono protiv čega bi morali ustati. Pristanak na sudovanje je pristanak na nepristrasnost, pristanak na odbranu, a to je apsurdno. Covjek danas ne može biti uznemiren gestom kad ostaje rao-

ralno neuzdrman pred živom slikom cijelog vijetnamskog kriminala što je ušao u njegovu kuću sa svim perverznim aetaIjima gotovo u trenutku zbivanja. Übijeaem smo da je izlapljeli Stembeck u nekoliko svojih senilnih reportaža iz Vijetnama ucimo sam mnogo više za umirenje savjesti američkog građanina nego što Russell i bartre čine sa svojim sudom za uznemirenje socijalno tobože senzibilnijeg Evropijanina. Ne samo zato što je besmislena riječ agresivnija i aktivnija, nego i zato što je njegova nječ znala kome je upravljena, a taj ju je bio sposoban prihvatiti i učiniti je djelatnom bez obzira koliko bila čak glupa i besmislena. Kako stoje stvari s našom inteligencijom i njezinim riječima. Ovaje nas jasno interesira jedino ona socijaina grupacija što je imenuju humanističkom inteiigencijom, jer jedino ona upotrebIjava riječ da označi ili promisli socijalne odnose, njima se suprotstavi ili ih potvrdi. Već sam naslov ovih bilježaka upućuje na odnos. Inteligencija, ukoliko se nije prihvatila položaja nijemog promatrača, dakle ukohko se mje oareKia svog osnovnog obilježja i socijalnog opravdanja kao inteligencije, živi u čvrsto zatvorenom rezervatu. Rezervat su časopisi u kojima piše, rezervat su njezine knjige, radni i manifestovani skupovi, zavodi i ustanove u kojima se okuplja, dakle rezervat je sve ono što bi po svojoj pravoj prirodi trebalo da je neprestano upravIjeno na rušenje svake ograde i pobunjeno pred najmanjom mogućnošću konformiranja iznutra ili pak zatvaranja koje dolazi kao rezultat institucionalnog pritiska izvana. U smislu socijalnog određenja inteligemcija je deklasirana. U svim društvenim formacijama ona se nalazi između, i stvar je njezina opredeljenja na koju će stranu. Ona kao socijalni sloj nema svojih, izdvojenih socijalnih interesa, nema težnje za neposrednom vlašću sve dotle dok se kao inteligencija osjeća. Njezino je da izvrši analizu ili duhovnu sintezu za račun drugih socijalnih grupa ili klasa kojih se interesi sukobljavaju. Opredijelivši se i ispunjavajući svoju prirodnu zadaću, ona postaje conditio sine qua non klase ili grupe kojoj se okrenula. Tek

kroz nju klasa ili grupa dobija svoje duhovno osmišljenje, dakle postaje relevantna sila sposobna da mijenja ili zadržava socijalni status quo .Otuda je inteligencija neprestano u poziciji da bude pozivana i proganjana, mamljena častima i potkuplj ivana novcem, dezintegrirana iznutra i negirana. Samo je ona kao socijalno nedefinirana pod šibama moralnih kriterija i samo se o nioi kao grupaciji govori kao o poštenoi ili nepoštenoj. Ona nema zaštitu klase ili čvrsto određene socijalne grupacije kojoj su interesi i put do ostvarenia tih interesa izvan moralnih princina ukoliko ti principi ne bi bili sadržani u samoj stvari. U đruštvima koja su onim ili onim činom proglasila sebe socijalističkim zadržana je u osnovi a negdje čak i jačana neiednakost prenijeta iz ranije društvene organizacije. lako za to nema stvamog opravdania, a poviiest poznaje revolucioname akciie koie govore da je onravdanje teško naći. stvorena ie čitava teoriia o prijelaznom društvu koia jednu notomu činjenicu provjerliivu manie više u svakom društvu upotrebliava jedino za teoriisko opravdanje zadržane ili iačane socijalne neiednakosti. Kako u tim dmštvima proizvodnia postaje dominantni oblik dmštvene samoorganizacije i miesto izražavanja i razriešenia dmštvenih interesa, inteligenciia i u tim dmštvima ostaje jednako deklasirana. Proizvođnja je shvaćena u niezinu najprizemnijem obliku proizvodnju robe bez prihvaćania svega onoga što ie iz tog shvaćanja Marx izvodio u svojoj kritici političke ekonomite. Tako shvaćena proizvodnja ne postaje nego o st a j e dmštveni ideal izražen kvantitativno. a inteligencija koja ne učestvuje u neposrednom proizvođenju niti svoj ideal može vidjeti u umnožavanju robe ostaie dmštveno iskliučena. U takvim dmštvima produktivnost je kriterij, a po njemu inteligencija dobiva novi kvalifikativ svoje socijalne situacije koji pretendira da fundamentalnije označi od moralnog principa. Sve ono što inteligencija u dmštvu stvara postaje samo dodatak prizemno shvaćenoj proizvodnji. U našem dmštvu koje želi biti slobodnije od dmgih socijalističkih dmštava djelo je inteligencije, pored dodatka, i

igra zatvorena sama u sebi koja tobože sama i određuje svoja pravila i u samoj se sebi iscrpIjuje. To je odnos prema kulturi u građanskom dmštvu a kod nas je to odnos birokracije, koja na osnovu vlasnički prigrablienog viška rada drži u podređenom položaju radništvo kao nekadašnju klasu, ostavivši mu iluziju slobodnog odlučivanja unutar proizvodnog procesa koiem je ona čvrsto odredila tokove i granice, jednako onako kao što je ogradila i programom osmišIjenu riječ što poziva na promjenu. Dva međusobno đuboko odvojena rezervata ostavljaju tako široki prostor u kojem se birokracija kreće. organizira sebe, pri hvaća socijalne slojeve i gmpacije koje se ne nalaze u spomenutim rezervatima i iz njih ođabire poslušne izvršioce i prenosnike njezine moći. Odstranivši sve dmge i zabavivši ih njihovim, kako ona vdi reći, »najneposrednijim problemima« kao mjerom najpunije slobode, ona se mimo i tromo šeće po dmštvenoj sveukupnosti ne odgovarajući čak ni sama sebi. Onog časa kada je iracionalnost njezina položaja navede da se zamisli nad rezultatom u svijetlu makar i šturih deklaracija, ona, racionalizirajući, mirao mijenja kriterije i zavija ih u nove deklaracije, primjeme trenutno debalansiranim socijalnim odnosima. Zakonitost unutar so cijalnih odnosa ne postoji jer zakonitost određuje i ukida ona sama, ona određuje kad je nešto imalo doći i kako je moralo doći. Povremene krize u koje birokracija zapada normalna su posljedica nesukladnosti između teorijskih premisa novoga dmštva i onoga što se realizira kao dmštveni etablisman. Raskorak je sve očitiji usprkos mira u idruštvenim rezervatima. Da bi iz krize izišla, birokracija se uvijek do sada služila jednakim lukavstvom. Tražeći uzroke rjedje u pojedincima, češće u objektivnim okolnostima, proglašavajući krizu nužnom posljedicom progresa, pokatkad se usudjujući priznati da je kriza rezultat krivo zamišljena sistema (kao da za sistem uopće sama nije odgovorna), ona se obraćala dremljivom miru u rezervatima. IzvlaČila je revolucionarne parole, oastojala uzbuditi, gotovo mobilizirati soci jalne interese i dmštvene grupe što iza njih stoje. Optuži-

vala je i samu sebe, a to je davalo privid istinske mogućnosti za revolucionaran socijalni čin. U rezervatima je takav poziv uvijek nailazio na đovoljno odziva. Tad su zapravo jedino popuštale ograde između rezervata, budila se virtuelna kritička riječ, ali tu upravo i leži lukavstvo i prava snaga birokracije mogućnosti za realnu akciju nije bilo. I popuštanje ograda oko rezervata pokazivalo se prividnim; u najboljem slučaiu ono se događalo samo ondje gdje je sapinjana riječ ali ne i tamo odakle se očekuie akcija. Birokracija je, popustivši začas, samo hvatala daha za svoje sređivanje, ili tačnije pronalaženje novih formalnih načina da bi zadržala svoje stare moći. Posliie toga ona je nastojala što prije zaboraviti i smisao i emocionalnu tenziju poklika kojima se upustila u traženje izlaza iz krize. Stvamu krizu dmštva ona prepoznaje samo onda kad je sama u krizi; ponekad je realno protumači ali rješenje za nju traži uvijek kao rješenje za sebe samu. Prijesno iskustvo upućuje da se stvaran revolucionarai čin začinje ori dnu soc ; jalne hiierarhije. Najniža tačka hijerarhijske Ijestvice za naše društvo još je uvijek radništvo. Od njega, jedino od njega kao klasa, moguće je očekivati akciju za stvarnu promjenu lica dmštva. No u sadašnjem času ta mogućnost je mogućnost in abstracto. Ma koliko na prvi pogled bilo parađoksalno, radničko samoupravljanje, kakvo danas poznajemo kao postoieću akcionu stmkturnost radmištva, nije ništa dmgo nego rezervat u kojem radništvo kao nekadašnja klasa prebiva u iluziji da, upravljajući sobom kao dojelom, upravlja sudbinom dmštva kao cjelinom. Današnje samoupravljanje niie upravlianje radničke klase cijelim dmštvom, već samoupravljanje radništva unutar radništva samo. Unravo zato Što je takvo ono nije u stanju da sabere interes radništva u klasni interes koii bi se iavljao kao zahtjev u dmštvu jer je samoupravljanje razmrvljeno na tvornice bez moaućnosti sinteze i ujedinjenia interesa, Sa samoupravl janjem kao principom, praktično realiziranim kao upravljanjem radnika cijelim dmštvom, inkomnatibilna ie nezanoslenost, sve veći rast socijalnih razlika u dmštm, inkom-

patibilni su klasični oblici borbc za prava radnika poznati u građanskom društvu kao što je pri* mjerice štrajk. Sve te inkompati' bilnosti označavaju danas polo* žaj radništva u našem društvu i p>omalo mu vraćaju karakteris* tike klasione radničke klase ko> ja svoga klasnog neprijatelja ima u birokraciji. Međutim, ako u vezi sa štraj* kovima treba optužiti samoupravljanje, onda te optužbe mogu pogađati samo birokraciju, jer razgovor o samoupravljanju koje ne želi ostati hipokritska glorifikacija mora danas poći od zahtjeva da radnička klasa upravlja globalnom poltikom invest c ! onih ulaganja a ne samo investicijama unutar tvomice na osnovu tvorničkih fondova, od zahtjeva da radnička klasa upravlja globalnom socijalnom politikom a ne kupovanjem stanova novcem poduzeća, od zahtjeva da radnička klasa s inteligencijom odlučuje 0 odgoju i obrazovanju kao temeliu društva a ne jedino o samodoprinosima za školske zgrade 1 kursovima za radne kvalifikacije, od zahtjeva da radnička klasa odlučuje o globalnoj privrednoj pclitici a ne samo o uklapanju vlastite tvomice u nove privredno političke injere, od zahtjeva da radnička klasa odlučuje o raspodjeli nacionalnog dohotka a ne samo o rasnodjeli dohotka unutar tvornice ili čak ekonomskih jedinica gdje često ni o kakvoj raspodjeli ne može biti govora. Itd, Kad bi u takvom radničkom upravljanju rasla nezaposlenost, naglo se pridubIjivale soci/lne razlike, kad bi izbijali u njemu štrajkovi, bilo bi ga moguće optuživati, i ne samo radničko upravljanie kao formu vlasti nego i radničku klasu kao subjekt koji je prokartao svoju povijesnu šansu u uvjetima kad je imao sve mogućnosti đa je realizira. , * * Parafrazirajući Emmanuela Muniera mogli bismo zaključiti: ekonomska revolucija mora biti u isto vreme i duhoma, ili je kao revolucije uopće neće ni biti. Dogodi li se ovo poslednje, inteligenciji ostaje beznadni patos rečenice što smo je ispisali kao moto ovih bilježaka, ali radnicima ni njega neće biti.

MILAN Miue (»Razlog«)

Socijalno planiranje je osnova društvenog razvoja

RAZGOVOR SA DR CVETKOM KOSTIĆEM

Već đuže vremena uspe&no se bavite sociologijom naselja. Ona cloživljava nagli uspon i postaje sve značajniji faktor u proučavanju društvenog života. Koji su njeni osnovni problemi vezani za naše društvo i na koji način njeni rezultati doprinose dinamičnijem društvemom razvitku. Sociologija naselja, koja se predaje na Sociološkoj katedri Filozofskog fakulteta u Beograclu, obuhvata dve discipline: Sociologiju sela i Sociologiju grada, odnosno rurainu i urbanu sociologiju. lako mi imamo veliko kulturno nasleđe u proučavanju sela (Vuk, Hogišić, Cvijić, Vukosavljević i dr.), to su nove discipline kod nas, osobito urbana sociologija u kojoj treba poieti gotovo sve iz početka. Predniet njihovog proučavanja su: đruštveni odnosi, kolektivi, kolekti\na ponašanja i savremeni procesi u selu i gradu. Ovi se problemi kod nas postavljaju di-ukčije nego u drugim zemljarna i to ne samo zbcg specifičnosti našeg društvenog sistema, več i zbog specifičnosti i složenosti našeg istorijskog nasleđa i različilih ekoloških uslova. Na primer, kod nas još uvek živi 72 odsto stanovništva na selu a samo 28 odsto po gradovima. mi imamo oko 25 hiljada sela veoma neujcdnačene razvijenosti, od ko-

jih su većina razbacana i smeštena u teškim ekološkim okvirima, tako da su izolovana i ekološki i socijalno, i to usporava njihov napredak u svakom pogledu. Naše ruralno i urbano društvo zahvatili su danas snažni procesi urbanizacije, industrijalizacije, modernizacije i integracije. Na žalost, oni su praćeni i priličnim devijacijama. Proučavanje ovih struktura i procesa ima izuzetan leorijski značaj za stvarno upoznavanje našeg globalnog društva, a praktične koristi toga proučavanja nisu ništa manje, Moderna sociologija je danas našla veliku primenu, osobito u oblasti socijalnog planiranja. To je danas najaktuelniji sociološki problem; uostalom, on će biti glavna iema i na sledećem svetskom sociološkom kongresu u Varni 1970. godine. Sociolog treba da bude jedan od glavnih članova svake planerske ekipe, da sarađuje sa ostalim članovima, ali on tu ima i svoje posebne zadatke. U ovom pogledu, izvestan broj naših mladih sociologa, osobito u oblasti urbanizma, već je postigao zat>ažene rezultate. Ali, treba istaći i otpore na koje se nailazi. Otnor uglavnom uslovljava, zaostalost sredine, ali ima otpora i od samih starijih sociologa. Mncgi me đu njiraa drže se starih teorija po kojima bi sociologija bila neka vrsta socijalne filozofije i samo teorijska nauka, i nien pređmet vide u prepričavaniu opštih teorija. Ta je tendencija napu-

štena i sve se više napušta u svim zemljama u kojima je sociologija postigla visok stepen razvoja, Ovakvim shvatanjima nekih naših sociologa, koji beže od proučavanja svoga društva, čude se i mnogi strani sociolozi koji su proučavali naše društvo i našu zemlju nazvali »sociološkom laboratorijom«. • Da li 1 u kojoj meri fenomeni tradicije i običaja utiču na oblikovanje dnlštvenog života u novim naseljima (npr. u novim industrijskim centrima i naseljima posleratnih kolonista) i koliko oni menjaju ulogu drugih uticaja?

Utiču veoma mnogo. Na to upućuju nove teorije o formiranju bazične ličnosti nekog društva i o tzv. kultumim obrascima koje ličnost usvaja putem socijalizacije, a koji regulišu njeno ponašanje i načine mišljenja. Pored toga, ispitivanja sociologa pokazuju da svaka lionost, poput puža koji sa sobom nosi svoju kućicu prenosi i zadržava mnogo od stare sredine u kojoj se formirao, u novu. Otuda i mnogi problemi tzv. marginalne ličnosti po našim gradovima, koji se naglo »ruralizuju«, a to je ličnost koja se teško prilagođava novoj sredini. Velikim delom, naše društvo se danas kre-

će po rezultanti sila koje pređstavlja industrijalizacija i tradidonalni obrasci mišljenia i ponašanja naših ruralnih sredina. • Poznata je Vaša ideja da Novi Beograd nela sve atribute novog grada jer se pri njegovoj gradnji nije vodilo računa o sociološkim problemima jednog takvog naselja. Hoćete li je malo više obrazložki? Prema definiciji engleskog pozitivnog prava, iz 1947. godine, koje je uvelo pojam »novi grad«, samo se ono naselje može nazvati novim gradom u kome se socijalni agregati i grupe planski raspoređeni na urbanizovanom prostoru. Takvo planiranje vrše sociolozi i takva definicija je danas opšteusvojena u sociologiji. Prema tome, neki grad može biti arhitektonski nov grad, ali sociološki to ne mora da bude ako u njegovoj izgradnji nisu učestvovali stručni sociolozi i planirali raspored grupa i ličnosti prema principima svoje nauke, i ako ti principi nisu usvojeni. Prema tome, Novi Beograd je arhitektonski novi grad, ali sociološki nije. • Da li to u izvesnom smislu važi i za studentski grad? Isti princip važi i za Studentski grad. • Sta bi po Vašem mišlienju trebalo da karakteriše jedan aka-

demski grad kao stecište mladih Ijudi iz različitih krajeva, različitih navika i potreba? Poznato je da naša sredina nema neke veće tradicije u stambenoj kulturi, pa zbog toga nastaju u novim i raodemim stanovima velika oštećenja, nepravilno korišćenje sanitamih uređaja i sl. To je posledica nepoznavanja osnovnih propisa i odnosa u urbanim aglomerccipna i izvesnih fmstracija ličnosti, sukoba sa sredinom i sl. Veliku ulogu u tome imaju kulturni obrasci koje donosi svaka ličnost sa sobom. Te razlike treba proučavati i o njima treba voditi računa i prilikom rasporeda prostora za stanovanje. O različitim navikama i potrebama treba osobito voditi račima kod »prve sredine« studentovog budžeta vremena, tj. kod stana, dok radna mesta i mesta za dokolicu treba da su slična ili ista za sve studente. Verovatno bi rešenju ovog delikatnog problema doprinelo smeštanje studenata prv r e godine u posebne pavilione i po stmčnim gmpama. Tako bi se pre uspostavila i izvesna socijalna kontrola o pravilnijem, korišćenju stambenih prostorija.

Razgovor vodio: S. IVANOVIC

Strana 8.

STUDENT

196&29 30