Topola

34

smrt na bojnom polja, ovjenčanu slavom, neg mi je ko predjim i ko ocu mome poginuti smrću u velikim mukam, kano žrtva živa, u krvi obliven? Neka bude. Ljepše j’ i tu pred oltarom, neg u gnjusnom kutu, gdje od bližnjeg roda übilac nastavlja iz potaje mreže. Ob dajte mi mira za čas, podzemnici, koji kao psine, njuškajući, b'jesne jurite za krvlju, koja kapom kaplje sa svakog mi kroka i bilježi moje stope, kuda gredem ; pustite me jednom, ja ću i onako brzo k vama saći, da ne vidi mene ni vas danak b’jeli. Ne sm’je zemlje divni i zeleni odjev postati vrzištem za nagrde puste. Tamo ću vam dolje u pohode doći, gdje no jedan isti sve združuje udes u sinjavom krilu vjekovite noći. Ah kako te teško moj Pilade dragi, nevin druže tuge i progona moga, vodim sada sobom, pa i tako rano, u krajeve one, gdje tuguje tuga. Jedino tvoj život ii’ smrt još me mogu razveselit nadom, ii’ obuzet strahom. Pilad. Ja ti n’jesam nakan, kao ti, Oreste, veće sada saći u kraljevstvo sjena, nego smišljam, kako vrletnijem stazam, koje kano u noć da zaraiču vječnu, da se do života uspenjemo opet. Oko smrti misli ne vrte se moje, nego samo mozgam i uhadjam pomno, ne bi li nam bozi za izbavu dali,