Topola

57

Ifigeitija. Bogovi ti daju zraku nove nade. Orest. Kroz isparu gustu vidim slabi bl’jesak, gdje mi rjeka mrtvih u pakao sv’jetli. Ifigenija. Je li ti Elektra jedinica sestra ? Orest. Jednu sam poznav’o; al stariju uze jošte dosta rano njezin udes dobri, što se nama tako strašnijem činjaše, iz goleme b’jede naše jadne kuće. Al’ ne pitaj, nemoj ponašat Erine, koje mi sad pepel odpuhuju s duše zloradno, i ne će nikako dopustit, da potonji ugljen od požara strašnog naše kuće mirno u meni dotinja. Mora li ta vatra, v’jek pirena navlaš. i jarena adskim sumporom, baš meni gorjeti na duši, da od muka skapam?. Ifigenija. Ja ti lijem u plam slatko mirisavlje. Daj dopusti, brate, da ti čisti dašak od ljubavi moje, lagašnijem ćuhom rashladi taj plamen u tvojijem grudim. Oreste moj mili, zar ne čuješ više? Ili ti je srdâ grozovito društvo krv u tvojim žilam isušilo tako? II kao od glave nakazne Gorgone čaroba ti, stineć, probija kroz uda. Ako prolivene glas majčine krvi zove muklim glasom u pakao dolje.