Topola

67

starca svjetlo oko u sabranu v’jeću, jer je u njeg duša tiha, koja hrani uv’jek mira sveto nepresahlo blago; i mene otrže od brata mi moga ; za kog od divote prionu mi oko, koje od miline otrgnula njesam, niti takvoj sreći vjerovati mogla, pa ni njega pustit iz krioca svoga, ne sluteći, jadna, da nas u blizini bijaše pogibelj opkolila grdna. I podjoše sada, da namjeru svrše, tamo k moru, gdje no sa družinom ladja, u zatonu skrita, očekuje znake. Za usne mi riječ priljubiše mudru, i daše mi nauk, šta da kralju kažem, ako mi poruči oštrom zapov’jedi, da prikažem žrtvu ; al već nije druge valja pustit, da me kao d’jete vode*. Ja naučna n’jesam niti se prečinjat, a niti od koga, bilo šta, ishinjat. Ah jao ! o laži, ne bilo ti traga ! jer ti nama nikad ne olakšaš grudi, kao svako drugo istinito slovce. Ona ne će v’jekom utješiti koga, neg onoga tišti, tko ju kuje tajno ; pa ko poletjela str’jela mimo cilja, koju božja volja suzbije u letu, natrag se uzvrati, i pogodi str’jelca. U grudim mi briga za brigom se niha. Ne će 1' srde na tlu nesvetome žala pograbit mi brata jošte ljućim gnjevom ? Ne će li ih otkrit? Kao da vojnici udaraju amo Tu smo eto, gledaj poslanika amo, gdje nagli od kralja. Srdašce mi bije, duša mi se muti,