Topola

96

svud Ijubeznih lica i pomoći brze, i poš’o od ovud utješene grude. Toant. Kako vidim, momče, nedostojan n’jesi svojih praotaca, kojima se dičiš; mnogo je plemića i hrabrih junaka uza me, al ne ću baš ni u toj dobi jošte ni ja uzmać’, i evo me spremna da pokušam s tobom sreću na oružju. Ifigenija. Podnipošto nije, kralju, toga treba dokazivat krvlju ; skini s mača ruku i pomisli na me i sudbinu moju. Odlučna će borba ovjekovit muža, a padne li u njoj, proslavi ga pjesma, ali suze gorke, što bez kraja roni ostavljena za njim udovica tužna, ne broji potomstvo. Nit spominje pjesnik onih tisuć noći prosuzlih i dana, kada krotka duša svoga milog druga, kojega je b’jedna izgubila, brzo, u zaludu zove, da se opet vrati, te samotna gine od želje i tuge. I mene je briga obuzela bila, da me koji lupež po pr’jevari ne bi iz sigurnog moga utočišta ovdje istrgao jadnu i u ropstvo dao. Ja sam ih o svakoj ispitala pomno, i tražila od njih, da mi znamen dadu, a sad mi je srce u istini mirno. Gledaj onaj madež na desnoj mu ruci, koji kano trojka pomoli se zv’jezda, odmah kad se rodi ; a žrtac taj znamen