Topola

24

Uputi se, uputi, stado moje, prije, Neg ju grm sgusnuti očima mojiem skrije. To li neć’ it’ hrlo, pod stranom a ti ovom Pusto ostaj, ter grlo zajazi vukovom. Ustav’ se, kud plaha utječeš, liepa ma, 'Od moga uzdaha, ki od ognja krila imar Ja, brače, niesam zvir srdita u gori, Neg’ stravljen mlad pastir, kis oči' tvojieh gori, Ki sa svom kriposti drag ures tvoj slidim, A od tvoje liposti prignutja ne vidim.

Ljubdrag.

Kud srneš, Zagorko, kud li se potežiš? Ke prispje zlo gorko, od stada što bježišr Gdje si se zateko, ke ti su nevolje: Loču ti psi mlieko, ovce ti vuk kolje, Tve sjeme po pustoj njivi se poteza, Vinograd leži tvoj zapušten bez rieza, Stada svih ovčara po žitu tvom pasu; Muka se tva hara i stoka sva razsu. Tim vrat’ se nazada; ženska ti lipota, Kad umreš od glada, ne vrati života.

Zagorko.

Ne zalaz’ u dilje; ma je ovo odluka, Neka ide stado žlje i stoka i muka. Jedan sam milostan pogled vil’ žudjene Hraniti kripostan žh'a je svedj mene. Namjera nu huda na me te donije; Kud liepa ma, kuda obrati, jaoh, gdi jer Stranom ću ja svakom trag slidit’ vil’ moje, A ti podj' zliem rarakom, od kuda i doje.