Topola

Tvoje suze, one peru S naših duša crne Ijage, Pa na njih’vo mjesto stave Misli skromne, nebu drage. Bolest sva je radost naša, Groznica je samo sreća, U tuzi je duša Ijudska Sto put’ Ijepša, sto put’ veća!

Što je, što je čovjek cieli, Sto najveći genij koji, Kad mu tielo satrveno Na po već u grobu stoji? Kako može duša Ijudska Neumrla, vječna biti, Kad ju jedna bolest tiela Veće može uništiti? Ništ’ nij’ vječna na tom svietu Izim konca, izim smrti, Iz lubanja Bog napija, A groblja su božji vrti!