Topola

Soneti.

Gro fu Janku Draškoviću. Kada su naši u vieku prošastome I dušom otci i tielom jezik mili arali I vjeru svetu i sladki dom branili, >. q, c j a m j j> u bilo živjet tome! A1 mignu obrvom Bog svemogom svome, I eto, gdje krepki otci naši i čili, Jeziku okrilje i vjeri i domu u sili, Zamiču u tmine a mi smo krvi trome ! Zamiču u tmine i sam još jedan viri Kao luč iz tmina, koj’ nam otce kaže, A taj je Jan ko, o poštujte ga, Iliri! Otčinski štujte luč otčinske snage I na njem pal’te srca, ’er što je draže, Neg’ motrit otce i sliedit njihove trage? Ivan Mažuranić.