Topola

126

Mojoj miloj. Volio bih, da dušmanska sila Satare me u krvavom boju, Da izgubim sve i dušu moju, Nego da me ti ne ljubiš, mila, Kao rieka strahovitog Nila, Kad polije plodonosna polja : Tako silno pliva srca volja, Da bi ti do groba moja bila. Dijamante od carstva Golkonde, I gromile Krezusova blaga Ne bih htio nigda pogledati, Kad bih sve to ja imao onde, Gdje ti sa mnom ne bi bila draga, Da sve tebi mogu darovati ! Nikola Boroemć.

Odziv. Ja te ljubim!» čujte dol i gore, Pa raznes’te gromom na sve strane, Kaž’te orlom, nek s hridi neznane U nebeske razkliču prostore ! «Ja te ljubim!» na gorske izvore Nek se ori i rieke prostrane, A odtuda nek se glas taj mahne Tja na Sinje i na Crno more. «Ja te ljubim!» čuju stiene, rieke, Orli, mora, pa mah glasom grubim Oreć, šumeć odzivaju: «Ljubim!» Tako sve se odziva, a tek dvoje Mene sluša, pa muči u vieke : To je nebo, i čudno srce tvoje. Stanko Vraz.