Topola

Heroički epos.

Četa. (Iz «Smrti Smail-age Čengijića».)

Podiže se četa mala Na Cetinju Gore crne. Malena je, ali hrabra. U njoj jedva sto junaka ; Ne junaka biranijeh Po obličju ni ljepoti, Već po srcu junačkome; Koji no će udariti Ne na deset, da uteče, Nego na dva, da ih sieče; Koji no će umrijeti Za krst častni, kiem se krsti, Za krst častni i slobodu zlatnu. Čudna četa, nekupljena, Ko se ina kupi četa; Tu se ne ču kano drugda: «Tko je junak, na ždrijelo!» ««Na ždrijelo, junak tko je!»» Tu ne jeknu jeka kršna.

Već ko tajni glas duhova, Kojiem shore višnji dusi, Šapat tamni Gorom crnom S jedne stiene k drugoj prhnu, Ter gle čuda ! proz mrak cieniš, Studen kamen prima život, Drhće, gamzi, diže glavu, Iz tvrdoga stanca snažnu Pest pomalja, nogu krepku, I proz mrazne živce vruća Rek bi krvce vri mu rieka Vidiš zatiem pušku dugu, Put nebesa gdje se koči, A što struka o pojasu Vjerna krije, tvoje oči Tog ne vide; . . . nu mrak gušći Sve ti ote noćno biće ; Ode vojnik, odkud glas doliće.