Topola

Doba j’ gluho tamne noći; Oblak krije zviezde jasne, Noć i struka gvoždje sjajno, Idje četa noćna, tamna, A pred njome vitez vrli. Drug da drugu o njem šaptne, Sapćuć bi ga Mirkom zvao. Idje četa, ali kamo? Han ćeš pitat četu istu. Han ćeš pitat brze munje I gromove gromke mani, Kud se ore iznad gore, Kad ti vazda odgovore: «Ne mi, ne mi, no gromovnik, Kom’ valjade svi da dvore!» Idje četa, kuda? kamo? Sam on znade, koj’ je gori. Valja da je grješnik težak, Na kog hoće da obori Tako silu svrh nebesa Sud njegove pravde vječne. Stupa četa tiho i gluho Posred tisieh, glusieh tmina. Ni tko šapće, ni tko zbori, Ni tko pjeva, nit se smije ; Od sto glasa glasa čuti nije. Već kô oblak grada težka Težke u krilu biče krije, Pršeć muklo, prieteć muklo Poraz kraju, gdje se vije: Tako i četa, tminom obavita, Kô desnici podoba se višnjoj, Stupa muče, nek se krivci uče, Da, jer grom se ne oziva s mjesta Na krivine, tiem sigurni niesu : Jer što kašnje, sve to jače tuče.

Ne zvekeće gvoždje svietlo, Niti grme smrtne devi, Ni na lagan stupaj nogu Ozivlju se sjajne toke: Već kô znajuć, koga nosi, Pod opankom hrabre djece Podaje se vrlet tvrda, A vrletna niže brda. Vjerna uz druga drug koraca Nerazlučno, vjerno i tvrdo, Kô blizanci zviezde jasne, Kad sunčani zrak ugasne. Komljani im i Zagarač, Bjelopavlić ljuti k tome Davno veće straga ostaše, Ter već gaze lomne Rovce. A za Rovci družba noćna U prozorje rane zore Na Moraču slavnu pade, Od Horace hladne vode Ime zemlji kôj izvode. Hrabra četa dan danovat Na Morači hladnoj sjela. Tko se snizi k rosnoj travi Sankom kriepit snagu tiela; Tko ljut oganj puški ogleda I fišeke smrtne broji, II oštricu pouzdanu Vjernu nožu gladilicom gladi; Tko izvabiv iskru iz kremena Tvrdiem nadom, ter u sušanj laki Zapretav je, pak navaliv granja Za čas malen dahom junačkiem Plamen piri; a tko darak Stada krotka, četvrticu ovna, Na ljeskovu veseo vrti ražnju,

140