Topola

Čin’ mi vidjet, na što sluti Nebo odsgarai, i kê sude Imaju moji čekat puti, I da li mi srećno uzbude. Pak i ako mi zviezda moja Razsap kaže p'rieki i težki, Znaj, da predat ne će od boja, Tko mač vidje jurve teški. Koga od smrti strah ne plaši, Taj ni od zviezda predat ne će ; A on, tko se viek ne straši, K svrsi ureda doći umjet će. Tako i ja ću umjet poći, Slavni prorok gdi umro' je, I mogućom svom pomoći, Priukriepit carstvo moje. Ni me veće želja mori, Da se zviezde sa. mnom slažu, Neg’ li prepas, da se obori Zled njih na me, i gnjev mi ukažu, Tiem tva mudros brzo neka Po nebu se prostre vedru : Take odluke mirno čeka, Tko mač svietli paše o bedru.» Tiem zamuknu. Ali ureda Mahmet mudri zborit stane, Ki raznavat zviezde gleda Sred arapske srećne strane, Gdje no u skutu noćna mraka Mnokrat tihu noćcu iztraja Motreć kruge, dok ga paka Car ne uzvede vrh šaraj a, Da nebeska djela uhodi Čudni vještac, i što vidi, Da poraze carske vodi, Neka upitan javit slidi. On prevraćuć davne knjige, Kê kaldejski jezik sazda,

Progoniti ljute brige Nahodjaše rados vazda. I tako mu danci stari U nauku tonu i bježe, Da za ino i ne mari, Neg’ što višnji kruzi vrieže. Crte ravne, krive i bieli Listi od knjige nanizani Cudniem slikam bjehu uzeli Mjesto svakoj hrama u strani. Tu najprije vidjaše se Zemlja Atlantu stati o pleću, Gdje na sriedi sjedi, i gdje se Sva nebesa o njoj kreću. Sred svjetlosti svoje žarke Merkurio bog bi štiti, Od hitrine i od varke Vrelo oniem, kieh on štiti. Malo dalje, gdje se uvija Drugi krug, bi mjesec krni, Kako roge pruža i svija, Kad se utapa u mrak crni. Bi za tieme vidjet dano, Kako Marte i Venere, Sada docno, sada rano Oko zemlje put svoj mjere. A medj njima bješe čudo, Božje oko ke se veli, I na djelo mrzeć hudo Vas saj donji sviet veseli. Jove silni za tiem sliedi, Gdje ponosno u krug hodi, I Saturno, ćaćko siedi, Ki jur nebom sviem gospodi. Ostale se paka paze Sjajne zviezde liepu u redu, Gdje sunčane bježe od staze, I sviet dvorit ob noć gredu.

154