Topola

Na oružne buke tade Gore i polje strašno žarnih; Nu u to sunce sgar zapade I noć skri sviet skut u tamni. Crna sjena put tabora Turke vrati i Poljake; Ali sred njih sjaše zora S dvie bojnice liepe i jake.

Na tabore Krunoslava Vraćaše se, no pod silu : Sto ne vodi, trud joj dava, Zatočnicu svu nemilu. A to, er cieni za istinu, Promienila na njoj da bi Ljubav dragu i jedinu, Ku joj huda sreća ugrabi. Ivan Gundulić.

Kruzi nebeski. (Iz XIV. pjevanja «Osmana».)

Nebesa su knjige od vieka, Gdje svojim prstom višnji piše, Neka vidi, tko ga nieka, Čijim duhom stvor saj diše. Vjekovitiem na njih slovi, Kieh ne izbrisa ikoje vrime, Ki sagradi vas sviet ovi, Stije se višnje stvorca ime. S njih se vječna ori slava Vječnom trubljom, sviet da sliša: Božja je ovo sva država, A kuća mu svieh je viša. S njih je liepos svaka od svieta I što uzdrži zemlja i vrieži : S njih nam četr dobe od ljeta, S njih nam daždi, grmi i snieži. Nu potolas ljudska ne će, Sto j’ na danu, da je dosta Znati umrlom umu, veće Ište i u mraku što još osta, Tere i ga tat bjehu umrli Davno u zviezde jurve uzeli, ll’ im dobru kob, ii’ vrli Udes paka nebo veli?

I premda se kada i zgodi, Bi li znanje, bi li sreća, Da buduće vrieme uzplodi, Sto kom zviezda dat obeća : Ali j’ plahos, crv da trudi Vidjet, višnji što mu odluči, Hteć iz tmina, u kieh bludi, Vječne sude da prouči. Nu što čovjek željno izgleda, ll’ česa se straši i boji, Vele j’ spravan znat naprieda, Krugu u višnjem dal’ ne stoji? Tiem nie čudo, kad zamrači, I tiha se noćca uhvati, Neka u mirnu sanku svači Jadi budu zamučati, Sto mladjahan car CelebiMahumeta tajno uprosi, Željan čuti, vieće od nebi Sto mu u skutu svome nosi, Veleć: «Starce, daj otvori Strašne knjige, kobne liste, Za saznati, jesu 1’ gori, Kê su u mene, misli iste,

153