Topola

160

Posmije se smiehom žalostnijem, I Bohval joj lagano priloži: «Naš se Vaclav hitat ne puštaje!» Rieč oledni na ustima Zlatici, Obim rukam lice zakrivala, Kroz prste joj vrela suza pisti, Zagušeno jecanje prodire. Malo hipa tako postajala ; «Ne, ne mrtav!,» izvan sebe klikne, «Ne, ne mrtav! Rec, da mrtav nije!» Gledô ju je Bohval do tadara, A1 tadara na tli oči skine, Oči skine, ništa ne govori. «Mrtav ! Pošo ! jadno Zlatka veli, «Ah Vaclave, zašto si pobjegô?» ««U odbiru smrti ii sramote Ti si znala, što bi Vaclav odbrô.»» «Al ti bježiš! Vaclav mi je rekô : Da ga ne bi ti pustio sama, II u smrti, ili u životu. On mi leže u crnu zemljicu; A ti živ si! A ti, eto bježiš!» Ne izusti ni malahne rieči, Neg na prsim odpinje haljine I kaže joj prsi obvijene Sve okolo pašom krvavijem; «Jutros su mi rane prigledali. I rekli mi, da do malo časa ...» «Ah!» poklikne Zlatka pobliedjena. Očim svije, i stoji da pane. Krije prsi Bohval užalošćen, Krije prsi i milo ju drži : «Duh me svede moga prijatelja, Da ti pridam ovu knjigu malu, Da ti rečem, da rieč najposljednja Ti si bila u njegovim ustim, Da ti podam najposljednji celov, Kog ti j’ poslô s dušom na ustnima.» To veleći knjigu iz njedara