Topola

162

Te ga goni kô perjami strielu. Gasom na nju krmar pogleduje, Gasom svrće oko na nebesa Gdje oblaci u klupko smršeni Nizoko se spuštaju na more. A vjetar se sve pojači diže, Pa on misli : dobro biti ne će, I dozivlje Draga kapetana, A kapetan družinu mrnare. Odmah dobra jedra zavezaše Osim cigle na majstoru gajbe : Istom tako platno saputili, Užasna se razigra oluja, Vihar zviždi brodu u konopce, Sedmoglava to aždaja riče, Crni oblak, kako zemlja težak, Hoće na brod da se sad strovali, U oblaku nešto sve grominja, Dokle jednom zasjeknula munja Ožarila pučinom zmajeve, Zagrmjela, urnebes razpukla, Drugu druga bljedilo odkrila «Ala! djeco, i gore smo prošli», Viče Drago mladi kapetane, «A sutra smo, Bože daj, u Gružu; Paz’te samo, da je sve u redu.» Pa družina veselo pohiti, Sve poveže, štogod gdje se kreće, 1 poklopi svaku kataratu, Bar da nikog crna kob ne stigne, A on treba da se na boj sprema ; S krme meće drvenu ladjicu Lievom drži prašak časomjerac, Gleda, kol’ko uzala će sukat, Kojom brod mu brzinom pobježe : «Stan’!» prokliče, «devet milj na uru. Samom gajbom, za nas je premnogo, Prihvatimo na gajbi trećake.» I družina zdravo to izvrši,