Topola

173

Ah, ako sad ne dodje, to je mrtva, Krvnika svog i groznog otca žrtva ! Da samo dodje, samo pogled baci, Uzkrsnulo bi srce njeg’vim traci! Oživjela bi očajana duša, Da samo jednu, jednu riečcu sluša. Ah, sad da dodje! samo jednoć dodje! I nema je, I ponoć gluha prodje Na oknu blieda sjena se zabieli. Protrne Kohan, a pak žila svaka Zaigra rajskog dirnuta od traka, Na oči suza teknu potok vreli. Uzdrhtan, blažen na koljena pao, Uzkrslog srca hlapat zakucao, Začaran kao on je dugo stao, A nad njim angjeo rajskim miljem sjao Kohan. Ti, ti si draga ! Svaka krvce kaplja I svaki živac, srca žila svaka, I cielog bića i najmanja mraka U razkošju se bezkrajnom raztaplja, Te kliče burno: ti si, dušo, ti si! Ti srce mrtvo opet mi uzkrisi, Iz njega ćut se svaki k tebi visi, I kô kad kapi nebrojenih rose U svakoj sunce zorom zasjalo se, Tak’ svaki ćut mi kliče : ti si, ti si ! 0 Vlasto draga, sjaj mi s gora, sjaj, U pakô duše lij mi čisti raj ! A1 noć je tamna, gluh nas dieli mrak, Kroz oblak ne sja mjesečine trak. Ah ne vidim te, ne mogu te čuti, Tek srce moje blaženo te sluti. Molitvu čiste k nebu pošlji duše, Ljubavni uzdah pošlji u one vise, Na sjaj će s neba sjaj odsievnuti se, Kroz one guste prodrieti će tmuše,