Topola

174

Da zlatnu kosu vidim, mile oči, I usna gondže, liljan lice bielo, Nevine grudi, angjeosko čelo, U moru slasti nek mi duh utone, . Kô zviezda, što no u skut mora klone. Ah, što je mjesec zasjô ! Nek utrne, Nek vječna tmina cio sviet zagrne ! Sto gledam!! To je duh, to mrtve slika, To angjela je sjena bljedolika, U bezdno što je vječnih boli pao, Te umro tamo, za viek umro, jao ! Iz groba ti si blieda Vlaste sjena, Od otca kruta ti si übijena! Ja puku nisam odô ništa, ništa, Za život tvoj me strah i trepet tišta, Na grožnje otca ja sam uviek mučo, U srcu bolnom tajnu sam zaključci ! Ta šapnuo mi Kruvoj, ljuta zmija: Rieč jedna moja tebe da übija. Ja mucah, trpjeh a on tebe übi! . , . A1 sjena stoji, s okna se ne gubi Oh ! morda živi, morda sjena nije, Za mene još joj morda srce bije! 0 Vlasto draga, usne daj otvori, Prosbori riečcu samo, o prosbori !... A1 sve je tiho, glasa nije čuti Još sjena stoji, još kô mrtva šuti. 0 Bože ! zviezda sjajnih glas mi daj, Kiem k tebi šapće tihi njihov sjaj, Molitve daj djetinje niem mi zvuk, Daj glas mi, kiem nebeske duge luk Naviešta zemlji razplakanoj spas. Daj razgovora mrtvih duša glas, Daj šapat cvieća, što no kiti grob, Da sve to skupim, takvim glasom šanem Da onu sjenu na rieč jednu ganem, Da doznam smrti ii života kob ! Ah! kakva iskra na čelo mi pala? 1 opet, opet kô zviezda zasjala . .