Topola

178

Jedno zrnce strani se ovamo I zametnu ovdje Miču onu, Ljudskom lozom koju nazivamo. A ti, Bože, prosti mi smionu Tu nakanu, kojom u najdublje Ljudem tajstvo slab mi duh zaronu! Tvorac zovnu; s angjeoske trublje Svi prostori zamnješe bezkrajni, Življom vatrom uzplamtiše zublje Kriesnih zviezda i sunaca sjajnih, Klici slasti, glasi vječne sreće Po visinah, po dubljinah tajnih Uzavreše na veselje veće ; Sveti puci, duhovi bez broja, Uzkriliše kreljuti plamteće Put središta rajskog perivoja, Gdje se sjaje sve sjajnosti dika : Bog u slavi vječnog si ustroja. Tvorac zovnu; čete blaženika Na podnožje njemu dopadaju, Po oblacih zlatoruna lika Tu se kruže, vrste i redjaju, U kolo se blaženosti slože I veličja pjesmu zapjevaju: «Slava tebi na nebesih, Bože!» Kolo s’ ori, a s njime u slogi Kruzi zvuče, svi sjaja velmože I njihovi svi osjajci mnogi; Neizmjernog nebeskoga svieta Sve glasove u sklad divno strogi Spaja samo jedna ljubav sveta. Kolo s’ ori, a sred kola ista Angjeo stupa na čelu od četa, U ruci mu alem-čaša blista, Kô od sunca da je salivena, A u njojzi mjesečina čista Te se svjetlost pred povorkom njena Kao zviezda predhodnica kaže. Angjeo niknuv nikom na koljena