Topola

179

Alem-čašu pred tvorca polaže. Višnji digne blagoslovnu ruku, Valovi se glasja poutaže I izumru u poslušnom muku: «Ja sam ljubav, sve što stvaram, krećem K daljem boljku, k uglednijem struku Svud na nizak viši stupanj mećem, I dosljedno od reda do reda Sviet si dižem k savršenstvu većem.» I Gospodin angjela pogleda Zemljozora, mile zemlje naše Čuvaoca, njemu zapovieda; «Zemljozore! iz života čaše, Jednu kaplju na zemlju mi proli’, Dodje doba, uzroci nastaše, Da i na njoj život se pomoli Više vrsti, njojzi nov sasvime. Kaplju prolij, za njom spust’ se doli, I gdje ona zemljice se prime, To mi zrno podigni iz praha, U moje ga blagoslovi ime I mog vječnog udahni mu daha, Da čovjekom stvori se, da steče Vlast i silu neumrla maha!» Angjeo čini, što Gospodin reče. Sa vrhunca nebeske visine, A iz čaše, s koje život teče, Sitna kaplja kao zviezda sine Izpod ruke angjelove desne I kroz neba prozračne pučine Blistajućim tragom dolje kresne Zemlji u prah, u prahu potamni. Angjeo čuvar, kreljuti nebesne Vijajući, sliedi trag joj plamni, I gdje ona na zemljicu kanu, Tu se spusti i on. Zemlja zamni Od radosti, u dnu svom tvrdjanu I nesvjestan s tog do tika sveta Brecnuvši se kao da uzda’nu. Povjetarce vesela pokreta