Topola

181

On tu stoji, prvnik svog plemena, Neposrednik božje ruke blage, Zemlje putnik prvom stopom teke, Kojom na njoj nastupi si trage, Da buduće u vieke daleke Ljudski porod za sobom povede. U omilju blage ćudi meke On tu stoji, na susret mu grede Sviet vaskolik, utisci se nudi Blaženiku njemu bez uvrede I blagoti na njegovoj budi Jaku želju, te bi rad primakô I pritisn’o cieli sviet na grudi, Da za drago milo vrati tako. U središtu duhovnog spoznanja On tu stoji, duhu mu se lako Svuda krile zraci dosizanja. U visine, u dubljine svieta Daleko mu božji duh osvanja, Jasno mu je, kako s Njeg’vog cvieta, Samo s Njeg’vog vječni sviet je plodan, Kako Njeg’vog izpod tvornog dlieta Sve u svietu oblik prima shodan, I sve kako, a na radost samu, U vječnosti viek svoj ima sgodan. Zato probiv svog nebitka tamu Kličuć on se taknu zemlje crne, Ne plačući, ko što djeca sva mu. Angjeo božji put nebesa prne, A glas prvi prvoga čovjeka Jekne jekom, s gore gori grne Širom zemlje do neba daleka. U hram svečan zemlja se pretvori, Komu s prvog svetih zvona zveka Velebitni zamnievaju dvori. Na nebesih blaženstva se množe I pjesan im u hram dolje s’ ori : «Slava tebi i na zemlji, Bože!» Petar Preradovic.