Topola

Idilski epos.

Starac maj or. (Iz I. pjevanja pjesme: «Dom i sviet.) Čim svane jutro, seosko jutro krasno, Po gospodarstvu obilazi Bruno. U stajah, hljevih sve je redno, puno, Vrt, polje, trsje, sve na dobru rodu: To majčin trud, sad sinu žeti lasno ! Kad podne javi župno zvono glasno, Obadje Bruno seosku gospodu: I sudca, njemšku ukočenu rodu, I župnika, trbušastoga starca, I školnika, svog nekoč konškolarca, I susjeda si, Bunića majora. Milostivo ga sudac Erger prima, A1 u tom malo j’ ognja, puno dima. Kod župnika je jedva bolje proso ; Doduše on mu kliče: «dobro dosô», I časti u' njem svoga kolatora, Pokojnog otca Bog mu u raju plati ! A1 sumnja na njeg kao novotarca I pristalicu misli slobodnjačkih. A školnik, prem mu veli: «Bruno zlati», Baš iskreno ga ne znam da li ljubi,